Željko Grahovac: ENEIDA

IK “Vrijeme” iz Zenice jedna je od danas malobrojnih značajnih izdavačkih kuća, koja svake godine bh. kulturnu javnost obogati s nekoliko sjajnih i kapitalnih izdavačkih projekata. To je slučaj i s edicijom “Klasici”, u kojoj je, uz Ibn Hazmovu Golubičinu ogrlicu, Gilgameša, 1001 noć, oba Homerova epa – evo upravo iz štampe izašla i Vergilijeva Eneida. Uz sve pohvale izdavaču (Muameru Spahiću) zbog ovog projekta, zbog izvanredne grafičko-dizajnerske opreme (Kenan Zekić) i seriozno urađenih jezičkih prilagodbi/prepjeva (Željko Grahovac) – osvrnut ćemo se na novo izdanje Eneide (usput, tek drugo u posljednjih 50 godina na prostorima BHSC jezika).

Vergilijeva Eneida, umjetnički ep sa deset hiljada stihova, sami je vrh antičke književnosti: kao što Homerove Ilijada i Odiseja označavaju početak njenog razvoja pa i početak kulture Zapada u cjelini, tako se s Vergilijem, nekih pola milenija kasnije, zaokružuje velika književnost Starog vijeka (pa se i latinski jezik kao medij književnoumjetničkog izraza iscrpljuje i ostvaruje u ovom djelu estetskim savršenstvom koje nikad nakon njega neće više biti dosegnuto).

Za razliku od Homerove misije u Ilijadi i Odiseji (da  opjeva  polubožanske likove Ahila i Odiseja, onu emocionalno-psihičku, moralnu, racionalnu i voljno-borbenu veličinu – sa afirmacijom koje i počinje historija koja se zove ljudskom), Vergilije u Eneidi uspijeva literarno sublimirati i izraziti cijelu jednu filozofiju, čitav pogled na svijet (u to doba već dovršen u civilizacijskom smislu): to je filozofija stoicizma – oporog i tragičkog samoosjećanja i samorazumijevanja ljudskog života kao muke, patnje, stradanja, poprišta na kojem je svaki pojedinac uvijek na gubitku i u kojem nikakavog drugog smisla nema i ne može biti osim trpljenja, osim izdržavanja i ponosnog do-kraja-nošenja te težine Usuda. Homer je okvire epike svoga doba nadrastao emancipatorskim pristupom religiji: besmrtnost i dominaciju bogova (Olimpa) sravnio je i usporedio sa veličinom ljudskog razuma (Odisej) i osjećanja (Ahil) – te tako zapravo otvorio put povijesnosti, praveći onaj presudni inicijalni otklon od u-sebe-zatvorenog i izvanpovijesnog svijeta mitologije.

Vergilije je učinio još više, iako je u formalno/strukturnoj ravni zapravo preslikavao Homerov koncept: ista simetrija u organizaciji (u broju poglavlja za svaku etapu priče), isti model izlaganja (kad glavni lik sam – Eneja, baš kao i Odisej – priča retrospektivno bitne dionice svoga puta); isti naturalizam u izlaganju sadržaja koji se tiču bitaka na bojnom polju; isti ritamski model gradnje stiha; isti način uključivanja božanstava u priču; i, naravno, sličan pristup opjevavanju oružja.

Međutim, ne možemo da ne detektujemo i njegovo suštinsko odstupanje od uzora, nadrastanje Homera, uzlet u visine književnoumjetničke izražajnosti, estetskog savršenstva, pa i genijalnosti. Za to postoji objektivno objašnjenje, koje proizlazi iz epohalne pozicioniranosti oba autora; naime, Homer pripada prijelazu iz mitološkog u ljudski, povijesni svijet i izdvaja se iz svoga konteksta time što prvi put poosobljuje, ljudskim osobinama snabdijeva i ljudskim sudbinama sadržajno puni svoju graničnu epohu: ne opjevava on rat pod Trojom, već Ahilejevu srdžbu, ne priča sudbinu grčkih junaka poslije pada Troje, već lutalačku odiseju glavnog lika. Homer je bio sam, prethodnik, pionir – izrastao je iz svog doba, ne ostavljajući za sobom nikakvog drugog traga ni dokaza o tome da je zbilja i postojao, osim samih djela, koja, takva kakva su, dokazuju da ih je morao napisati jedan određeni čovjek!

S Vergilijem i s njegovim dobom stvari stoje drugačije: on i Eneida pripadaju epohi najvećeg uspona Rimskog carstva (za Oktavijana Augusta). Rođen 70. godine p.n.e. kao Publije Vergilije Maron, stekao je solidno obrazovanje iz filozofije i retorike – ali je najveći dar pokazao za poeziju: sačuvane su Georgike (u slavu Oktavijana i idiličnog života na selu), kao i Bukolike (lirske deskriptivne proze u kojima se pokazao kao veliki majstor opisa prirode). Eneida će biti njegovo životno djelo i remek-djelo zrele antike uopće; to je projekt za koji je dobio ideju od samog cara – koji je, uspostavljajući vlast i stabilizirajući odnose u državi, želio i u sferi duhovnosti zaokružiti sliku o svom Carstvu kao objedinjujućoj instanci antičke kulture i civilizacije. Priča o Eneji koji sa preživjelim sunarodnicima polazi na dugi put, u potragu za prapostojbinom i dolazi u Lacij poslužit će kao okvir za uspostavljanje povijesnih i duhovnih spona između helenističke kulture i latinske civilizacije.

Niko u tom vremenu nije bio u stanju realizirati takav projekt, osim Vergilija; trebalo je uroniti u svijet mitova, dati priču koja će do posljednje stranice držati čitatelja u neizvjesnosti; trebalo je do srži prozreti, razumjeti, iskoristiti Homerovo naslijeđe i, najvažnije, trebalo je oslikati i umjetnički izraziti duh vremena (sa pogledom koji prodire i u prošlost i u budućnost). Eneida je veličanstveni i besmrtni spomenik veličini Rima, sa kojim sve biva postavljeno na svoje mjesto, kad je riječ o uspostavi povijesnog kontinuiteta i o realizaciji duha antičke kulture, i kad je riječ o promišljanju i afirmiranju temeljnih vrijednosti civilizacijskog uspona, čiji vrhunac Vergilijevo doba najavljuje.

Sa likom Eneje zapravo započinje interpretacija i prosudba Vergilijevog djela; iako su Odisej i Ahil prasimboli polubožanske snage ljudskog uma i duše, Eneja je ipak prvi cjelovito izgrađen lik heroja koji je i predvodnik naroda, i najveći ratnik, i praotac Rima, i polubožanski sin (Venerin) koji na uzoran način brine o porodici (o ocu Anhisu i sinu Julu), i muškarac koji će prvi u historiji zapadne književnosti postradati od ljubavi: četvrto poglavlje je priča o velikoj ljubavi Didone i Eneje, koja će milenij i po poslije biti predložak za dramu i za operu na istu temu, sa brilijantnim dijalozima, karakterizacijama i opisima i sa genijalnom umjetničkom sublimacijom tragizma herojske sudbine Enejine, ali i tragizma jednog snažnog ljudskog osjećanja (ženskog!), koje je u stanju stati naspram božanske volje i suprotstaviti joj se.

Čitava je lepeza odnosa u zajednici i očitovanja senzibiliteta i karaktera pojedinih likova, što ih Vergilije uspijeva umjetnički oslikati: Homerove karakterizacije su date na principu jedan lik, jedna osobina – dok Vergilije unosi dinamiku i dramatiku u likove, što je odlika zrelijih i složenijih epskih formi. Čitav je niz umjetnički izvanredno obrađenih odnosa, situacija, pojava, zbivanja – koji u cjelini, kao sadržaji, pripadaju višem stepenu razvoja društvenih odnosa, pa i društvene svijesti, spram Homerova povijesnog konteksta. Lukavstvom genijalnog umjetnika on uspostavlja organsku vezu između tako udaljenih epoha, uspijevajući prokrijumčariti ne samo univerzalne osobine, vrijednosti i očitovanja uma, volje i duše – već u radnju iz dalekog prošlog vremena još i ugraditi i supstancijalizirati bitne odlike svoje, zrelije epohe (društvene svijesti i odnosa svog vremena, sa kulturnocivilizacijskim kodovima koji će u suprotnom smjeru, od sada ka prije dodatno uvezivati u organsku cjelinu antički duh, helensku kulturu i rimsku civilizaciju – uz ono samim narativom strateški postavljeno  uvezivanje u smjeru od prije ka sada).

Vergilijev je svjetonazor humanistički, što znači da se likovi i odnosi ne oslikavaju u crno-bijeloj tehnici; bez obzira na homerovski naturalizam i rapsodsku bešćutnost spram krvarenja na bojnom polju, upravo do paroksizma dovodeći tu žestoku, gotovo demonsku deskripciju nasilne smrti – on vapi za mirom, slogom i razumijevanjem u društvenim odnosima. Dubinski oslikavajući i mračne, negativne likove i dajući im da se u svojoj zlosti i pomjerenosti do kraja izraze, Vergilije daleko nadrasta sirovost i jednovalentnost rapsodske junačke epike.

Treba razumjeti da Vergilije ispisuje Eneidu nakon iscrpljujućih građanskih ratova koji su harali Rimom (prvi i drugi trijumvirat), te se zato i opredjeljuje za prikaz Enejinih sukoba sa Latinima kao besmislenog građanskog rata: Zlo, poticano božanskom samovoljom Junone, Jupiterove žene-i-sestre, transponirano u ravan socijalne stvarnosti, oslikano je kao čista besmislica pokretana sujetom, strahom ili pohlepom nekolicine ljudi, te s neba potaknutim nesporazumima i sukobima (koji se nisu morali desiti).

Brojni tragični likovi predstavljeni su i opjevani baš tako da se njihov nesretni usud po višoj logici razumije i opravdava, time što je ispunjen (primljen, preuzet) dosljednim ostajanjem uz najviše ljudske vrijednosti; to je temeljna postavka stoicizma iz koje slijedi da smrt po sebi nije zlo – već nužnost za koju čovjek mora znati kad je i kako prihvatiti. Etički su postamentirane vrijednosti života iznad pukog biološkog opstanka, te se kod najboljih ljudi ustrajavanje na tim vrijednostima, i po cijenu smrti, ima smatrati pretpostavkom zapamćenja i besmrtnosti u svijesti zajednice kojoj su pripadali.

Armije RBiH 2, 72000 Zenica Bosna i Hercegovina +387 32 462 642 vrijeme@ikvrijeme.ba