Željko Grahovac: ENEIDA – VELIČANSTVENI SPOMENIK RIMU

Uz nešto slobodniju upotrebu književnoteorijskog pojmovlja, mogli bismo kazati da je Eneida prvi veliki roman Zapada, doduše, ispisan u stihovima. To je priča koja prati traganje preživjelih Trojanaca, na čelu s Enejom, za novom/starom domovinom, za prapostojbinom koju bi naselili nakon pada Troje. Ujedno, to je jedna od najsadržajnijih i najljepših priča o intertekstualnom i duhovnopoetičkom sučeljavanju, sašaptavanju, prožimanju i nadograđivanju dvojice velikana književnosti ‒ Homera i Vergilija (priča koja će na osebujan način biti nastavljena s Danteovim odnosom prema Vergiliju kao njegovu vodiču kroz Pakao). Da nam ništa drugo veliko i značajno o tom epu nije poznato ni dostupno, ovo što smo naveli bilo bi dovoljan podstrek budućim generacijama čitalaca da bez dvoumljenja urone u ovo more vrhunske književnosti. Navedena djela su, jednostavnije kazano, lektirska abeceda koju mora savladati svaki čovjek koji iole drži do svoga književnog, pa i općega obrazovanja.

Zašto smo Eneidu nazvali prvim velikim romanom Zapada? Držeći se strogih rodovsko-žanrovskih i poetičkostilističkih okvira, Eneidu bismo prije trebali okarakterizirati kao prvu veliku ideju romana (koja će mnogo kasnije, s Rableom i Servantesom, biti prvi put i realizirana u zapadnoj književnosti). Naime, Vergilije je uspio nadrasti svoga velikog uzora Homera upravo tom produktivnom duhovnopoetičkom postavkom kojom je nadrastao okvire klasične epike staroga vijeka. Za razliku od Homerove misije u Odiseji i u Ilijadi (da opjeva veličanstvene polubožanske likove Ahila i Odiseja, onu psihičku, moralnu, racionalnu i voljno-borbenu veličinu, čijom afirmacijom u suštini i počinje ta historija koja se zove ljudskom, a kojoj prethode samo mit i legenda), Vergilije je u Eneidi uspio literarno sublimirati cijelu jednu filozofiju, pogled na svijet, a to je stoička filozofija – oporo i tragičko osjećanje i razumijevanje ljudskoga života kao polja muke, patnje, stradanja, poprišta na kojemu je svaki čovjek uvijek na gubitku i na kojemu drugoga smisla osim trpljenja i ponosnog do-kraja-nošenja tereta Usuda na leđima za njega nema i ne može biti. Standarde i okvire epike svoga doba Homer je nadrastao emancipatorskim pristupom religiji. Njegov neprocjenjiv doprinos bio je upravo u tome što je besmrtnost i dominaciju bogova (Olimpa ili Panteona) sveo na ravan na kojoj ih je usporedio s veličinom i jačinom ljudskoga razuma (Odisej) i osjećanja (Ahil), te tako, zapravo, otvorio put povijesnosti, praveći presudan inicijalni otklon od u-sebe-zatvorenog i izvanpovijesnog svijeta mitologije.

Vergilije je učinio mnogo više te je upravo tamo gdje se činilo da najvjernije slijedi svoj uzor i da daje svoj obol neprevaziđenoj vrijednosti Homerovih epova, zapravo, pravio i one najvažnije, suštinske otklone i uzlete, zahvaljujući kojima će više od hiljadu godina biti i ostati, i u duhovnopoetičkom i u izražajnostilističkom smislu najviši ideal estetske ostvarenosti i umjetničke vrijednosti, za sve brojne generacije književnika do Dantea, pa i dugo poslije njega.

Na formalnostrukturnoj i kompozicionoj ravni Vergilije je “preslikavao” Homerov koncept: isti broj poglavlja, ista simetrija u unutrašnjoj organizaciji (u broju poglavlja za svaku etapu priče), isti model izlaganja ključnih sadržaja (kad Eneja, baš kao i Odisej, retrospektivno prepričava važne dionice svoga puta), isti ili vrlo sličan naturalistički pristup u izlaganju sadržaja koji se odnose na zbivanja na bojnom polju, zatim isti ili vrlo sličan ritamski (metarski) model gradnje stiha – heksametra s maksimalnim brojem slogova – te također način uključivanja božanstava u priču (Vrhovnog Zeusa kod Homera, odnosno Jupitera kod Vergilija, te ostalih – Here/Junone, njegove sestre i žene, pa Hermesa/Merkura, Hefesta/Vulkana, Afrodite/Venere, Artemide/Dijane, Posejdona/Neptuna), isti model prizivanja muza u onim dionicama teksta kad se dramatični i posebno važni momenti moraju što bolje opjevati/predstaviti, zatim isto nastojanje da se što preciznije imenuju likovi, njihovi rodbinski ili društveni odnosi, da se iscrpno opišu mjesta radnje i objasne nazivi naselja, rijeka, brda, otoka, luka, svetišta i hramova, ceremonija kod prinošenja žrtava bogovima. Naravno, posve sličan je i Homerov i Vergilijev pristup opjevavanju “svijetlog oružja” (ratničke opreme, lukova i strijela, kopalja, mačeva i posebno štitova za glavne junake, izrađenih od samog boga vatre i kovača Hefesta/Vulkana).

Možda bi se moglo navesti još sličnosti između Homera i Vergilija, međutim, najčudnije jeste to da, koliko god Vergilije u pristupu i u okviru na prvi pogled vjerno slijedio Homerove obrasce, još više bi se moglo isticati njegovo odstupanje od uzora, njegovo nadrastanje Homera, uzlet u dotad neslućene visine književnoumjetničke izražajnosti, estetskog savršenstva, pa i genijalnosti.

Za to postoji objektivno objašnjenje koje proizlazi iz epohalne pozicioniranosti obaju autora, odnosno iz njihova povijesnog konteksta. Naime, Homer još pripada prijelaznom dobu (iz mitološkog u ljudski, povijesni svijet) i izdvaja se iz svoga konteksta time što prvi put poosobljuje, ljudskim osobinama i sudbinama snabdijeva i puni tu svoju graničnu epohu razlikujući se od svih ostalih rapsoda (sastavljača i pjevača junačkih epskih pjesama) po tome što čovjeka, ljudsku dušu i razum stavlja u prvi plan. Ne opjevava on rat pod Trojom, nego Ahilejevu srdžbu. U središtu njegova interesa nije sudbina grčkih junaka poslije pada Troje, nego lutalačka odiseja glavnog lika (koji sublimira odlike ljudske snage, emancipatorske sile duše i razuma koje čovjeku otvaraju put iz začaranog labirinta mitskog svijeta u ljudsku povijest). Dakle, Homer je bio sam, bio je prethodnik, pionir, izrastao je iz svoga doba, ne ostavljajući za sobom nikakva drugoga traga ni dokaza o tome da je zbilja i postojao osim samih djela: “homersko pitanje” i jest riješeno prevagom teze o Homeru kao stvarnoj historijskoj figuri upravo na osnovu detaljne analize Odiseje i Ilijade. Sama djela, takva kakva jesu, dokazuju da ih je morao napisati jedan čovjek.

S Vergilijem je pak drukčije. I on i njegova Eneida pripadaju epohi najvećeg uspona Rimskog Carstva (za vladavine Oktavijana Augusta), koja će se kasnije nazivati zlatnim dobom Imperije. Rođen 70. godine pr. n. e. kao Publije Vergilije Maron, ne baš sjajnog zdravlja za vojničku karijeru i ne baš gromkoga glasa za retora (govornika), ipak je stekao solidno obrazovanje iz domena filozofije (tad je “u modi” bio Epikur) i retorike, ali je najveći dar pokazao za poeziju. Sačuvana je jedna njegova lirska pjesma, potom Georgike (u slavu Oktavijana i idiličnog života na selu), kao i Bukolike (lirske deskriptivne proze u kojima se pokazao velikim majstorom opisa prirode. Međutim, Eneida će biti njegovo životno djelo i remek-djelo zrele antike uopće, za koje je autor dobio ideju od samoga cara Oktavijana, koji je, uspostavljajući vlast i stabilizirajući odnose u državi, želio i u sferi duhovnosti zaokružiti sliku o svom carstvu kao objedinjujućoj instanci antičke kulture i civilizacije. Priča o Eneji koji će s preživjelim sunarodnicima poći u dugu potragu za prapostojbinom i doći u Lacij poslužit će kao okvir za uspostavljanje povijesnih i duhovnih spona između helenističke kulture i latinske civilizacije: Rim je preuzeo baštinu helenizma (iz domena nauke, umjetnosti i filozofije), uspostavljajući kontinuitet s helenističkim duhom u toj mjeri da je i ideološki (u sferi politike i artikuliranja moći i utjecaja) već bila raširena i uvriježena predstava o julijevcima (vladajućoj dinastiji) kao potomcima Enejinog sina (koji se i zvao Jul).

Eneida je, dakle, bila mnogo više od umjetničkog djela. Bila je kulturno-politički projekt pokrenut sa vrha vlasti, od cara koji je Vergilija cijenio i držao uza se kao dvorskog pjesnika još od doba kad je ovaj u Georgikama umjetnički podsticajno i uspješno izgradio idiličnu sliku svijeta rimskog bogatstva i blagostanja (koja je nakon iscrpljujućih građanskih ratova trebala potaknuti srednji i viši sloj zemljoposjednika da se okrenu napretku i uvećanju ekonomske moći Carstva i bez novih osvajačkih pohoda, kojima je jednom, eto, morao doći kraj kad je osvojeno sve što se imalo osvojiti). Niko osim Vergilija u to vrijeme nije bio u stanju realizirati takav projekt. Trebalo je uroniti u svijet mitova i legendi, konstruirati priču koja će do posljednje stranice čitaoca držati u neizvjesnosti. Trebalo je do srži prozreti, razumjeti i iskoristiti Homerovo naslijeđe i, što je najvažnije, na pravi način oslikati i umjetnički izraziti duh vremena (s pogledom koji istovremeno prodire i u prošlost i u budućnost).

Eneida je veličanstven i besmrtan spomenik Rimu i njegovoj veličini, kojim, kad je riječ o uspostavi povijesnog kontinuiteta i o realizaciji duha antičke kulture, pa i o promišljanju i afirmiranju temeljnih vrijednosti civilizacijskog uspona (čiji vrhunac upravo Vergilijevo doba najavljuje), sve biva postavljeno na svoje mjesto. A te temeljne vrijednosti najpotpunije i najpreciznije sažima stoička filozofija. Marko Anej (otac) i Lucije Anej Seneka (sin), kao najistaknutiji predstavnici ove filozofije, generacijski su uslijedili neposredno nakon Vergilija (otac Seneka bio je samo šesnaest godina mlađi od velikog pjesnika), tako da se oni mogu smatrati savremenicima. Vergilije će ‒ što se u kasnijoj povijesti razvoja kulture dešava samo kao izuzetak ‒ još prije tih filozofa u svojoj Eneidi upravo na tom svjetonazoru razviti i na najbolji mogući način predočiti stoičku sliku svijeta, to jest shvatanje i osjećanje života kao neprestanog napora usklađivanja čovjekova djelovanja i postojanja s prirodom i s vrhovnim umom (Logosom). Najviše vrijednosti stoicizma jesu razumnost, pravednost i umjerenost, a snaga čovjeka kojom ispunjava smisao svoga postojanja jest upravo u trpljenju, u moći da ponese i podnese na svojim leđima sve zahtjeve i udarce sudbine, koliko god oni izgledali teški. Eneja, kao arhetip i prvi uzor stoičkog heroja, nastao je čak prije nego što će Seneka (i stariji i mlađi) u svojim spisima artikulirati osnovne principe stoicizma.

S likom Eneje i predstavljanjem njegove epopeje (likom koji stoji spram Homerovog Odiseja i njegovih lutanja morima), zapravo, tek počinje prava interpretacija i prosudba Vergilijeva djela. Iako su Odisej i Ahil prasimboli polubožanske snage ljudskoga uma i ljudske duše, Eneja je ipak prvi cjelovito izgrađen lik heroja koji je i otac (predvodnik) svoga naroda, i najveći ratnik, i utemeljitelj (praotac) Rima (u toj interpretaciji koja je Carstvu na čelu s Oktavijanom bila potrebna), i polubožanski sin (Venerin) koji na uzoran način brine o porodici (o ocu Anhisu i sinu Julu), i muškarac koji će prvi u historiji zapadne književnosti doista postradati od ljubavi (Četvrto pjevanje Eneide zapravo je priča o velikoj ljubavi Didone i Eneje koja će čak milenij i po kasnije poslužiti kao tematski predložak za dramu i za operu), pošto je morao pokoriti se Jupiterovu nalogu da ide u Lacij i žrtvuje svoju ljubav višim ciljevima.

Cijela je lepeza odnosa u zajednici na jednoj strani, te očitovanja ljudske duše, senzibiliteta i karaktera pojedinih likova na drugoj, a koje Vergilije uspijeva umjetnički oslikati: Homerove karakterizacije likova (kojima posebno obiluje Odiseja) jednoznačne su i jednostavne (pretežno na principu jedan lik, jedna osobina). Vergilije unosi unutarnju dinamiku i dramatiku u gradnji likova, što je svakako odlika zrelijih, punijih i složenijih epskih formi. U Četvrtom pjevanju, naprimjer, upoznajemo se s kartažanskom kraljicom Didonom, najprije razumnom, naprednom i vrlo sposobnom vladarkom, potom pratimo njezino zaljubljivanje u Eneju (sa svim nijansama narastajuće žudnje), zatim pokušaj racionaliziranja nemogućeg (kad, uz nagovor i potporu sestre, postepeno biva osvojena idejom o vjenčanju s trojanskim predvodnikom koliko god okolnosti bile protiv te ideje). Napokon, Vergilije prikazuje sve nijanse i faze narastajuće mržnje žene prema muškarcu, čije višom silom nametnuto i prouzrokovano uzmicanje ne može ni shvatiti ni prihvatiti (pogotovo što je sama bila ona strana u ljubavi koja je već dala cijelu sebe). Ovo je doista romaneskni siže ili cijela drama, ispisana kao jedno od dvanaest pjevanja, s briljantnim dijalozima, opisima i karakterizacijama i genijalnom umjetničkom sublimacijom tragizma herojske sudbine Enejine, ali i tragizma snažnog ljudskog osjećanja (i to ženskog!), koje je u stanju stati naspram božanske volje i suprotstaviti joj se (koliko god ta volja bivala i ostajala neprikosnovenom instancom koja upravlja svim zbivanjima i odnosima među ljudima).

Ovo je samo jedan od brojnih aspekata iz kojih možemo sagledavati Vergilijevo nadrastanje Homera i njegova majstorstva. Tragičnoj priči o ljubavi Didone i Eneje valja pridodati još niz umjetnički izvanredno obrađenih odnosa, situacija, pojava, zbivanja, likova koji kao sadržaji, pripadaju višem stepenu razvoja društvenih odnosa, pa i društvene svijesti (u odnosu na Homerov povijesni kontekst). Posebno je zanimljivo kako Vergilije, održavajući narativni i dramatski paralelizam božanskog i ljudskog učešća u zbivanjima, uspijeva umjetnički izraziti pojave, ideje i dublje sadržaje svijesti, psihologiju i logiku odnosa među likovima i među grupama, a koji pripadaju višem stupnju društvenih odnosa (bez obzira na to što je samo “vrijeme radnje” faktički isto kao i u Homerovoj Odiseji). “Lukavstvom uma” genijalnog umjetnika on je, uspostavljajući organsku vezu među toliko udaljenim epohama, uspio “prokrijumčariti” ne samo one univerzalne osobine, vrijednosti i očitovanja ljudskoga uma, ljudske volje i duše, nego je unutar radnje iz dalekog prošlog vremena uspio “ugraditi” i supstancijalizirati neke vrlo važne odlike svoje, dakle zrelije epohe (društvene svijesti i društvenih odnosa svoga vremena, s kulturnocivilizacijskim kodovima i natuknicama koji će u suprotnom smjeru, od “sada” ka “prije” dodatno uvezivati u organsku cjelinu taj antički duh i tu antičku kulturu – uz ono samim narativom strateški postavljeno uvezivanje u smjeru od “prije” ka “sada”).

Prije svega, Vergilijev svjetonazor duboko je humanistički i podrazumijeva da se pojave i odnosi ne mogu oslikavati crno-bijelom tehnikom. Bez obzira na homerovski naturalizam i onu osebujnu rapsodsku bešćutnost spram stradavanja, krvarenja i pogibanja na bojnom polju, upravo do paroksizma dovodeći tu žestoku, gotovo demonsku deskripciju nasilne smrti, on zapravo vapi za mirom, slogom i razumijevanjem u ljudskom društvu. Dubinski oslikavajući i one najmračnije, negativne likove i dajući im da se i u svojoj “zlosti” i pomjerenosti do kraja izraze, Vergilije daleko nadrasta sirovost i “jednovalentnost” rapsodske tehnike prikazivanja likova u junačkoj epici. Naprimjer, lik krvnika Mezentija, jednog od Enejinih protivnika u ratu, očituje se sve do kraja u svojoj demonskoj poetici, pa samrtnim monologom, kojim je od Vergilija darovan, u čitaocu čak uzmogne izazvati tračak saučešća:

“Pritrči junak Eneja, iz korica mač vuče:

‘Je lʼ to Mezentij, srca divljeg, koji tuče redom

Sve u boju, otimač, ukoljica – življeg ga gledʼo

Maloprʼje, u stroju?!ʼ Tirenac pogled digne, gore,

Rʼječi bore se iz njeg izaćʼ, ječi, gotov je mrʼjetʼ:

‘Nemili moj dušmanine, otrov je meni bližnjeg

Jedinog gdje pogubi, sina – alʼ nije grʼjeh ubitʼ,

Mnijem: blʼjedi bog, od tvojijeh drugi, šapnʼo mi, tiše.

Zato, ne deri se više i ne prʼjeti; po mjeri

Ako bi meni, zbog zlosti, bilo dato prinʼjeti

Milosti išta – evo ti ištem: ovim poprištem

Pod zemljom skloništa daj, meni sa sinom; narodu

Željnom dno svodu me, za hranitʼ psima, bʼjedno bacitʼ,

Ostavitʼ i ne sahranitʼ, ne dopusti im psina,

Bjesnilo im odbij od nas oba, barem zbog sina!ʼ

Reče rʼječ gorku – u grlo, pri svʼjesti, mač oproba

Što smjesti ga Eneja, dušu mu odvesti Orku.”

Treba razumjeti da Vergilije ispisuje Eneidu nakon dugih i iscrpljujućih građanskih ratova koji su harali Rimom (u doba prvog i drugog trijumvirata), te se i u svom djelu opredjeljuje za prikaz Enejinih sukoba s Latinima kao besmislenog građanskog rata: Zlo, pokretano božanskom samovoljom Junone, Jupiterove žene-i-sestre (koja, sve vrijeme gnjevna na Trojance, progoni Eneju i priređuje mu stotine zapreka i nevolja da se ne bi naselio na tlu Lacija, u svojoj dardanskoj prapostojbini), to je Zlo, preslikano u ravan socijalne stvarnosti, predstavljeno kao čista besmislica pokretana sujetom, strahom ili pohlepom nekoliko ljudi te od sila Zla podstaknutim nesporazumima i sukobima (koji se uopće nisu morali desiti).

Vergilijev humanizam i njegova umjetnička kritika rata posebno su izraženi u epizodama o Kamili, latinskoj ratnici koja je rasla kao siroče pod zaštitom boginje Dijane, i o mladim Trojancima Eurijalu i Nisu, povezanim snažnom emocionalnom vezom. Toplina kojom su opisane Kamilina nesretna sudbina i njezina pogibija u borbi (Jedanaesto pjevanje), baš kao i zla sudbina i smrt dvojice ljubavlju povezanih mladića (Deveto pjevanje) pokazuju u kojoj je mjeri Vergilije kao autor nepristran i neopterećen stereotipima, senzibiliziran za ljudsku nesreću i sposoban u svakom čovjeku (ne samo u odabranim herojima) tražiti i pronalaziti ono najvrednije i univerzalno važno, vječno:

“I poleti Nis, ništa više u sebi nemaše

Ni težine – vine se za onim mač što držaše;

Svi na njega navališe, alʼ s prvim i potonjim,

Kolʼko ih god navrtʼ, brža im smrt – jednim je mačem

Vitlʼo u napadu, sve k’o da ih ima hiljadu,

Dok ne probi se k Valscensu, koji u usta dobi

Oštrine zadnje mačem – i smrt pusta Nisa pronađe,

Ta ista, kad padne po Eurijalu, da mine

I zađe, s njim skupa, po žalu što svjetlost ga plāče.

Blažena srca! Snage ako je u meni sada

I u ovoj pjesmi što grca – nećete spomeni

Vremena otetʼ se nikad; u svakom dobu opet

Svjetlost se vidi, od vas – dok bio na strmoj hridi

Dom Enejin, dok Jupiter Otac bdio ponad nas!”

Ideali hrabrosti, vjernosti, ljubavi, požrtvovanosti, nesebičnosti, nepokolebljivosti… umjetnički su izraženi i opjevani baš tako da se nesretni usud likova po nekoj višoj logici razumije (ako ne i opravdava) upravo time što je ispunjen (“progutan”, primljen, preuzet) dosljednim ostajanjem uz one najviše ljudske vrijednosti spočetka ove rečenice. To je, zapravo, osnovna postavka stoicizma iz koje slijedi da smrt po sebi nije zlo, nego nužnost za koju čovjek mora znati kad i kako je prihvatiti. Etički su postamentirane vrijednosti života iznad pukog biološkog opstanka, pa se kod onih najhrabrijih i najboljih upravo dosljedno ustrajavanje na tim vrijednostima, čak i po cijenu smrti, ustvari treba smatrati pretpostavkom i osnovom zapamćenja i “besmrtnosti” tih pojedinaca u kolektivnoj svijesti zajednice kojoj su pripadali.

Postignuti civilizacijski rast, moć i blagostanje velikog Rima dati su u Eneidi kao vizije što ih glavnom junaku podastire umrli otac Anhis (za Enejine posjete Podzemlju) i kao proročanstva koja mu prenosi kralj Evandar (o velikom Rimu koji će uz Tibar izrasti kao centar Svijeta). Precizni opisi mjesta, građevina i likova iz buduće povijesti Rima, Eneji i njegovima poslužit će kao poticaj i dovoljan razlog da izdrže sve muke i patnje oko započinjanja života na latinskom tlu, a Vergilijevim savremenicima i budućim generacijama Rimljana kao snažna umjetnička slika i potvrda neupitne ukorijenjenosti i praporijekla njihova svijeta i njihove kulture.

Nije, međutim, samo puka provedba Oktavijanove kulturnopolitičke strategije to što tokom devet godina napornoga rada goni Vergilija da ispiše Eneidu. Njegova umjetnička duša prepuna je snažnih emocija, privrženosti i ljubavi prema domovini, što se ogleda najprije u genijalnim lirskim opisima prirode (u čemu je ostao nenadmašen stoljećima poslije smrti), potom u vrlo preciznim invektivima (objašnjenjima, podacima, imenima, nazivima) u vezi s nizom gradova, otoka, planina, pejzaža, pokrajina, porodica, istaknutih pojedinaca, luka, svetišta… o kojima Vergilije govori tako iscrpno i živo kao da je geograf, antropolog, povjesničar kulture, a ne kreator fikcionalnog umjetničkog djela. Napokon, tu je i najdublji poriv pjesnika da svoje životno djelo dotjera, unaprijedi, učini što potpunijim, zbog čega je veliki sanduk s rukopisom nošen uz njega dok je bio na samrti i zbog čega je do posljednjeg daha dvojio oko nekih dionica kojima nije bio zadovoljan, toliko da je, nasreću bezuspješno, od svojih pratilaca i povjerenika insistirao pred smrt da se rukopis, takav kakav jest, uništi jer još nije “savršen”.

Armije RBiH 2, 72000 Zenica Bosna i Hercegovina +387 32 462 642 vrijeme@ikvrijeme.ba