Zajednice koje se ne sjećaju, osuđene su na propast. Isto je i onim društvima koja nikad ne zaboravljaju osigurano mjesto u ropotarnici povijesti. Ono što vrijedi za pojedinca, vrijedi i za kolektivni subjekt. Čovjek koji nema izgrađen odnos prema vlastitoj prošlosti, osoba koja, kao u nekim patološkim slučajevima, potpuno zaboravi svoju prošlost, gubi vlastiti identitet. Ona se tad ne sjeća ni svog imena, ona doslovno ne zna ko je. Na isti bi način čovjek koji ništa ne zaboravlja, koji doslovno pamti sve, bio nesposoban za djelovanje u sadašnjosti. Takav čovjek, koji ne posjeduje vlastiti “horizont” koji ga određuje, više “ne vjeruje ni u vlastiti bitak, ne vjeruje u sebe”, pa su posljedice slične kao i kod gubitka sposobnosti sjećanja – on ne raspolaže vlastitim identitetom…

Velika medijska i digitalna revolucija provedena u posljednjih dvadesetak godina ima ogromne posljedice na status, karakter i oblikovanje kulturnog pamćenja i u formi razvoja umjetne inteligencije tek nagovještava suštinska pomjeranja. Ključnu ulogu u formiranju kulturnog pamćenja ima imaginarni arhiv koji je u svojim centralnim dijelovima osvijetljen, a u nekim skrajnutim zamračen. Osvijetljeni dijelovi čine jezgro kulturnog pamćenja, a ostatak tavori u mraku u zabačenim prostorima tog arhiva. S ubrzanom digitalizacijom koju sprovode biblioteke, arhivske ustanove i muzeji, a u kojem sve veći broj dokumenata postaje sve dostupniji potencijalno svakome, s razvojem interneta i nastankom medijskih platformi kakva je Youtube, tragovi iz prošlosti zauzimaju sve veće segmente svakodnevne sadašnjosti do te mjere da se u svojoj svekolikoj prisutnosti danas jedva i doživljavaju kao prošlost….

Vahidin Preljević