Ljetno kino se, osim zbirkom poezije, može nazvati i pismom u onom svetom smislu,  svjedočanstvom suvremenog trenutka koje ne zauzima stranu, ne predlaže i ne poziva, već pokazuje svijet onakvim kakav on doista jest, i nakon što ga pročitamo, uči nas kako prihvatiti svaki djelić i trenutak te kontradiktorne, jezivo lijepe stvarnosti. Imajući na umu da bi se na ovakav pogled na Ljetno kino Mili Đukić vjerojatno nasmijao, jer ni Buddha danas ne bi mogao biti Buddha, ova je zbirka poezije, ovo pismo, i uputa kako u sebe posaditi sjeme smokve i budućnosti pružiti mogućnosti iskrenih predaha i meditacije. Pritom, jezik kojim nam se Mili Đukić obraća, jezik je izuzetne jednostavnosti i one vrste stvarnosti koja nas zatječe kada ugasimo svjetlo i legnemo u krevet. Ljetno kino je film o kojem će teško biti napisati kritiku, jer nakon čitanja shvaćate da ono što kritizirate jeste i vi sami.

Alen Brlek