Anton Pavlovič Čehov bio je pisac provincije, a ne pisac velegradova kakvi su Moskva ili Petrograd. Njegovi su likovi ravnodušni nesretnici, koji možda žude za promjenom, ali se na kraju privikavaju i žive po palanačkim zakonima. On je o svojim likovima – kojima život neprimjetno izmiče kroz prste – pisao buntovno, brutalno i satirično, ponekad naravno nježno i milosrdno, dopuštajući im da ispričaju što su naumili, neovisno o tome je li to što pričaju važno, glupo ili smiješno. Čehov je prvi odustao od dugih opisa prirode i pejzaža, prvi koji je mukotrpno radio na zgušnjavanju svog stila i prvi koji je insistirao na običnosti jezika i sintakse. Dugu i kompliciranu rečenicu zamijenio je kratkom i jednostavnom, njegov je rječnik namjerno siromašan – spojevi riječi bili su gotovo svakidašnji – i stoga je još začudnije što je bio sposoban stvoriti elegantne književne metafore i čudesno prepoznatljiv književni stil.