Prije stotinjak godina u izdanju Islamske dioničke štamparije u Sarajevu, u prijevodu Fehima Spahe, objavljena je knjiga Hiljadu i jedna noć – Istočne priče. U četiri knjige u nastavcima / svescima, “zasebno latinicom, a zasebno ćirilicom”, na 640 strana objavljeni su prijevodi priča iz 206 noći. Fehim Spaho (1877–1942) poznati je bosanskohercegovački alim (učenjak), književnik i prevodilac. U periodu od 1901. do 1908. godine prijevode priča iz Hiljadu i jedne noći objavljivao je u časopisu Behar pod naslovom Hiljada i jedna noć – Istočna pripovijetka, ukupno 111 tekstova. Najprije je, do 1903. godine, objavljen 21 tekst zajedničkog prijevoda u saradnji s Osmanom Nurijem Hadžićem, a zatim još 90 tekstova samostalnog Spahinog prijevoda, čime su objavljeni prijevodi priča iz ukupno 109 noći. To je bio prvi prijevod priča iz Hiljadu i jedne noći sa izvornika na neki od jezika uže regije (bosanski / crnogorski / hrvatski / srpski). Spaho je, osim sa arapskog, prevodio i sa turskog jezika.

Iako poboljšano i znatno prošireno, Spahino izdanje priča iz Hiljadu i jedne noći objavljeno u Islamskoj dioničkoj štampariji u Sarajevu ostalo je do danas nepoznato široj čitalačkoj i, što je posebno znakovito, potpuno prešućeno u stručnoj javnosti. Ništa novo i neočekivano, rekli bi upućeni u povijest prevođenja Hiljadu i jedne noći na evropske jezike, prepunu međusobnih osporavanja, napada, ocrnjivanja i prešućivanja konkurentskih prijevoda. Kada je kapetan Richard Francis Burton (1821–1890) započinjao slavni prijevod knjige Kitab elf lejle we lejle 1872. godine, jedna od skrivenih svrha njegovog rada bila je uništiti orijentalistu Edwarda Lanea (1801–1876), autora vrlo brižljiva prijevoda Priča iz hiljadu i jedne noći. I sam Lane je prije objavljivanja svog prijevoda želio raščistiti prostor za vlastiti prijevod ocrnjujući rad najslavnijeg prevodioca Noći na Zapadu, francuskog arabiste Jeana Antoinea Gallanda (1646–1715).

“Prešućeni” i široj javnosti do danas nedostupni Spahin prijevod priča iz Hiljadu i jedne noći zanosan je, jezički odmjeren i stilski izbrušen, a dodatno zanimljivim i vrijednim čine ga ilustracije akademskih slikara Vilka Šeferova i Gabrijela Jurkića, vjerovatno najvažnijeg bosanskohercegovačkog slikara prve polovine dvadesetog stoljeća. Trinaest Jurkićevih ilustracija za “Spahine noći” avangardne su za to vrijeme i ovaj prostor. Jurkić suvereno vlada elementima stila bečke secesije, s akcentom na konturnu liniju koja čvrsto uokviruje i dominira nad valerskim skalama u njegovim ilustracijama.

U želji da ovu na mahove blistavu prozu učinimo dostupnom današnjim čitaocima i sačuvamo je za generacije koje tek dolaze, odlučili smo objaviti izbor priča iz Hiljadu i jedne noći u koji smo uvrstili prijevod 97 noći Fehima Spahe i devet ilustracija Gabrijela Jurkića. Sve redaktorsko-lektorske intervencije i zahvate u originalan tekst poduzimali smo samo tamo gdje je to bilo neophodno i poželjno, u nastojanju da ni na koji način ne narušimo duh prijevoda i držeći se pravila da se u prijevod dira samo onda kad se mora. Nadamo se da će korist za čitaoce od ovih intervencija biti veća nego što bi mogla biti eventualna šteta. Lektorske intervencije u najvećem broju odnosile su se na ujednačavanje dvostrukih oblika, pri čemu je prednost uglavnom data nestandardnim oblicima, tj. onima stilski obilježenim. Tako, naprimjer, između dva oblika glagola početi – počnem i počmem – prednost je data drugom obliku (počmem); u slučaju dvostrukosti oblika nisam i nijesam izabran je nestandardni oblik nijesam; oblici njen i njezin svedeni su na oblik njezin; dvostrukost oblika takva i takova riješena je izborom oblika takova; između oblika njoj i njojzi biran je oblik njojzi i tako dalje. Značajan broj intervencija odnosio se na dosljedno bilježenje promjena nastalih srastanjem različitih vrsta riječi, naprimjer: za to > zato, za što > zašto, na jednom > najednom, s toga > stoga, u jutro > ujutro, do malo > domalo, ne ću > neću, sve jedno > svejedno, po srijedi > posrijedi, pri tom > pritom i tako dalje. Intervencije na sintaksičkoj i stilističkoj razini svedene su na najmanju moguću mjeru. Naravno, ispravili smo brojne štamparske greške i tehničke omaške. Spaho u svom prijevodu nije puno hajao za bilješkama, jer ga je očito doživljavao prije svega kao djelo književnosti, a ne kao svojevrsnu enciklopediju orijentalnih manira i običaja, poput Edwarda Williama Lanea, čiji engleski prijevod Noći sadrži velik paket podnožnih napomena. Ipak, da bi prijevod učinili prohodnijim i čitljivijim mi smo uvrstili određen broj napomena i bilješki. Nadamo se da one neće biti nametljive i prekobrojne i da nismo upali u zamku da čitaocu objasnimo ono što zna ili više nego što bi poželio znati.

Iako se modernom čitaocu jezik ovog prijevod može učiniti arhaičnim i pomalo stranim, činjenica je da on sadrži relativno mali broj riječi stranoga porijekla (izuzimajući orijentalizme), što je bilo u skladu s onovremenim tendencijama čuvanja “materinskog jezika”. Velik broj orijentalizama proizlazi iz prirode samog teksta i naravno jezičkog osjećaja samog prevodioca. Spaho, za razliku od mnogih prevodilaca na Zapadu, ali i kod nas, nije dijelio ni uvjerenje da se priče, od kojih nekima doista nedostaje psihološke dubine i umjetničkog jedinstva, mogu unaprijediti ukoliko se erotski elementi u njima pojačaju. On je, zapravo, uvjeren da bestidnost izvornika nije sama sebi svrha i ne lovi po svaku cijenu nepristojnosti kojih je zasigurno imao u arapskom originalu (jezik originala ne navodi se ni u Beharu ni u izdanju IDŠ-a). Bestidne dijelove on iskazuje aluzivnim parafrazama i, u cjelini uzevši, svoj je prijevod oblikovao za porodično čitanje. Opreznost, moglo bi se čak reći “prevodilačka stidljivost”, kod Spahe očito nije samo formalne naravi, jer mu je po svemu nalaže njegov moral i pristojnost.

Specifična sintaksička struktura, leksemi i fraze koji se danas vrlo rijetko ili baš nikako ne koriste zasigurno dodatno doprinose egzotičnoj atmosferi i dojmu jezičke starine ovog prijevoda priča iz Hiljadu i jedne noći. Čini nam se da upravo zbog toga ove čudesne priče dodatno dobijaju nešto od svoje izvorne arome, a običnom anahroničnom čitaocu dvadeset i prvog stoljeća vraća slatkast okus jednog drugog, sad već davno prošlog vremena.

RECENZIJE