Ime glavnog junaka ovog epa u izvornom obliku (Odusseus/Olysseus – grčki; izvedeno iz tog Ulixes/Ulyssess – latinski), po tumačenju samog Homera, ima značenje “Sin boli” ili “Sin trpnje”; u svakom slučaju, ime Odisej etimološki upućuje na patnju, na bol, na trpljenje. Dakle, već u porijeklu i značenju tog imena nalazimo svojevrstan paradoks: kako je to i zašto je to jedan od najrazumnijih, najlukavijih, najpraktičnijih i najuspješnijih likova starogrčke mitologije baš “Sin boli”? Onaj koji je uspio proći Scilu i Haribdu, odoljeti sirenskoj pjesmi, oslijepiti i onesposobiti kiklopa Polifema, smisliti paklen plan s velikim drvenim konjem, zahvaljujući kojem su Ahejci napokon ušli u Troju i razorili je…? On, koji je životno ostvaren na svim poljima: i kao ratnik, i kao savjetnik, i kao strateg, i kao moreplovac, i kao vladar, i kao muškarac, i kao porodičan čovjek? Odgovarajući na ovo pitanje, mi ćemo, zapravo, na pravi način iznijeti analizu i interpretaciju glavnog lika Odiseje.

Odisej je u starogrčkoj kulturi (mitologiji i umjetnosti) ustvari prvi čovjek koji se toliko približio božanskom; i po ovom Homerovom epu, i po drugim izvorima u kojima se spominje treba ga smatrati jedinstvenim (iako u najbližoj liniji rodoslova nema božanskih predaka, za razliku, naprimjer, od Ahileja, čija je majka bila boginja Tetida). Njegovu izuzetnost i jedinstvenost čine prvenstveno razum, inteligencija, lukavstvo, sposobnost da se snađe u svim, pa i u onim najtežim i bezizlaznim situacijama. Kao što je Ahilej simbol junaštva, borbene spremnosti i nesavladivosti na bojnom polju, tako je Odisej simbol lukavstva, okretnosti i bistrine praktičnog uma, koji je sposoban riješiti i nerješive probleme.

Odisejev otac Laert bio je vladar na otoku Itaki, majka mu je bila Antikleja (preminula od boli za sinom o čijoj se sudbini toliko dugo nakon pada Troje nije znalo), a žena mu je bila Penelopa, s kojom je imao dvoje djece, sinove Telemaha i Poliporta. Zbog burnog života koji su mu bogovi dosudili, Odisej je morao doživjeti i preživjeti mnoga iskušenja. Naime, njega su, kao saučesnika u brojnim ahejskim zločinima kod pada Troje, bogovi kaznili time da punih deset godina mora lutati morima i suočavati se s brojnim nevoljama i opasnostima, prije nego što se napokon vrati kući. Velik broj njegovih ljudi, koji su ga nakon pada Troje pratili na putu kući, stradao je još u prve tri godine njegova izbivanja. Nadalje, bio je primoran dugo živjeti u izolaciji, na otocima čarobnice Kirke i nimfe Kalipso (s prvom godinu dana, a s drugom punih sedam godina), pri čemu su se obje one u njega, privlačnog muškarca, zaljubile, te je s njima dobio i djecu (s Kirkom Telegona, a s Kalipso Nauzinoja), o čemu ne saznajemo gotovo ništa u Odiseji, ali to svjedoče drugi izvori…

Za sve to vrijeme Odisej je imao veliku naklonost Atene (boginje mudrosti), koja će ga, posebno u zbivanjima opisanim u Odiseji, obilato pomagati i voditi u najtežim iskušenjima; za razliku od Odiseja, mnogi drugi ahejski ratnici nakon pada Troje nisu imali potporu ni naklonost boginje Atene, prvenstveno zbog surovosti u konačnim obračunima s neprijateljem (naprimjer, zbog ubistva Prijama ili zbog Ajantovog silovanja Prijamove kćeri, proročice Kasandre, koja je bila Atenina miljenica). Tako se desilo da je Atena u bijesu zbog grčkih zločina veći dio njihove flote na povratku kući kaznila silnom olujom u kojoj su mnogi stradali. Zato se Odisejeva kazna (desetogodišnje lutanje morima) treba smatrati blagom u odnosu na sve ono čime su bogovi kaznili njegove ostale preživjele saborce nakon pada Troje. Konačan bilans Odisejeva doprinosa zbivanjima oko opsade i osvajanja Troje ipak je bio pozitivan: on je, naime, bio taj koji je, uz vračeve i proroke, u presudnim trenucima davao najviše korisnih savjeta ahejskim vođama, on je svojim lukavstvom i dosjetljivošću, svojim idejama i akcijama uspijevao biti učinkovit i tamo gdje su ostali bili bespomoćni.

Kad je riječ o odnosu bogova prema Odiseju, onu drugu stranu negativnog stava i odnosa prema njemu predstavljao je gnjev boga Posejdona, čijeg je sina Polifema Odisej nadmudrio i savladao oslijepivši ga (u kiklopskoj pećini); to je bilo od presudnog značaja za njegovu dalju sudbinu – sve nevolje otada Odiseju je prouzročila upravo Posejdonova ljutnja i volja za osvetom, od čega se ne bi ni mogao spasiti da nije uživao potporu Atene.

Homerov pristup gradnji likova ovog epa bio je sasvim objektivan i realističan; za razliku od Ilijade, u kojoj se ipak mjestimično osjeti utjecaj epske tradicije (koja podrazumijeva da se nekritički hvale i veličaju najveći junaci), ovdje Homer uspijeva u potpunosti izbjeći svaku vrstu pristrasnosti: on svoje likove ne slika crno-bijelom tehnikom, ne karakterizira ih i ne privilegira zbog njihova statusa (već po njihovim ljudskim odlikama, po djelima i očitovanjima u najdramatičnijim i najtežim situacijama). Čak i kad se radi o Odiseju, Homer ne skriva i ne potiskuje one njegove osobine i postupke koji su u moralnom smislu problematični: u više navrata smo, čitajući Odiseju, svjedočili osvetoljubivosti, okrutnosti i zloći glavnog lika prema onima koji mu stoje na putu (prisjetimo se one negativne energije s kojom izaziva Polifema dok se još udaljavaju od njegove pećine i dok sa svojim lađama još nisu izvan domašaja njegove slijepe ljutnje; potom, tu je i naglašena okrutnost koju na kraju ispoljava prema proscima, čak i prema onima koji se niukoliko nisu isticali svojim nečovječnim ponašanjem). Dosljednost u gradnji Odisejeva lika obuhvata oba Homerova epa, jer nam je još u Ilijadi jasno dato do znanja u kojoj mjeri on može biti podmukao i okrutan u svojoj lukavosti i osvetoljubivosti (što najbolje pokazuju primjeri njegova odnosa prema Ajantu, s kojim je došao u sukob oko nasljeđivanja Ahilejeva oružja i opreme, i posebno prema Palamedu, kojem se podmuklo i surovo osvetio, podmetnuvši mu da je izdajnik, iako to nije bio). Napokon, tu je, kad je riječ o problematičnim aspektima Odisejeve ličnosti, i njegovo podlijeganje ženskim čarima Kirke i Kalipso; činjenica jest da su one bile čarobnice božanskog porijekla, prelijepe i neodoljive; činjenica jest, također, da je Odiseja, u dvojbi o Kalipsinoj ponudi da mu podari vječitu mladost i besmrtnost kako bi zauvijek ostao s njom, kao snažnija unutrašnja sila vodila čežnja za zavičajem i za porodicom – ali to ipak ne mijenja realnost, a ta je da on Penelopi nije bio vjeran. U svoj svojoj istinoljubivosti i spremnosti na ispaštanje i pokajanje, on ipak na kraju ne odaje svojoj ženi detalje oko te, recimo prisilne, nevjere – u čemu, dakako, ima i podršku još uvijek važećeg patrijarhalnog plemenskog morala (koji muškarcima, pogotovo onim moćnim, dopušta odnose s više žena, i mimo zvaničnog braka).

***

Dakle, Homerov realističan pristup gradnji likova i vođenju radnje ovoga epa zasnovan je na najdubljoj životnoj mudrosti, u sažimanju i afirmiranju koje je skrivena suština, “kodna šifra”, temeljna ideja i poruka ovog djela: postoji mjera prema kojoj svako na kraju dobije ono što mu pripada i što je zaslužio (svojim stavom, karakterom, osjećanjem, ponašanjem i djelovanjem) – a tu mjeru možemo sagledavati i tumačiti i kao božansku mjeru i volju (dakle, kao dosuđenost sudbine), ali i kao unutrašnju logiku razvoja i očitovanja karaktera i senzibiliteta svakog pojedinog čovjeka. Rekli smo u Pogovoru za Ilijadu da je Homer znao nastupati kao prilično oštar kritičar drevne helenske mitologije (jer je s ironijskom distancom predstavio olimpski svijet bogova – koji moralno nisu ništa bolji od ljudi); u Odiseji se taj plemeniti i duhovno duboko utemeljen realizam Homerov još više ispoljava, prvenstveno kao težnja da se i likovi, i njihovi odnosi, i zbivanja s njima ili oko njih predstave u svoj svojoj istinitosti, sa svim protivrječnostima i paradoksima što ih sam život nužno sadrži i donosi.

Sve u životu ima svoju cijenu, svaka moralna, psihološka, duhovna pa i fizička odlika, osobina, sklonost i manifestacija pojedinačnog čovjeka povlači za sobom, podrazumijeva i izaziva određene posljedice i rezultate u tom što jest njegov put i njegova sudbina. Tako i Odisej, bez obzira na svoje izuzetne sposobnosti i bez obzira na uspješnost gotovo svih svojih pregnuća i akcija – doista jeste i mora biti upravo “Sin boli”! Zašto? Zato što trpljenjem svih posljedica te svoje spremnosti da riješi i ono nerješivo mora platiti efikasnost i uspješnost svojih poduzeća: onaj koji se usudio aktivno se postavljati prema sudbinskim preprekama i teškoćama, onaj koji je sposoban ukloniti se i uteći gnjevu bogova, onaj koji uvijek dobija i postiže ono za čime je posegnuo i što je planirao – taj mora i platiti za te svoje uspjehe. Odisej mora patiti, mora trpjeti, mora ispaštati: i gubiti najvjernije, najsposobnije i najdraže ljude u ludim pustolovinama kroz koje prolazi, i trpjeti izolaciju na otoku čarobnice ili nimfe koja ga je zarobila i samo sebi namijenila, i plakati za zavičajem, za ocem, za ženom i sinom, i podnositi poniženja prosaca kad se, prerušen u prosjaka, napokon pojavi na rodnoj Itaki…

Bezbroj je primjera koji nam ovo potvrđuju, i u samoj Odiseji, i u kasnijim djelima svjetske književnosti koja na različite načine variraju odisejske sudbine svojih likova: navest ćemo ovdje slučaj sa Sirenama, kad je Odisej uspio u onom u čemu nijedan mornar prije njega nije – ali je za to morao i platiti. Sām je, dok su njegovi veslači imali voskom začepljene uši, čvrsto vezan za jarbol, morao čuti magičnu sirensku pjesmu, sām je, dakle, morao podnijeti nepodnošljivo, a potom i vratiti se iz opijenosti i zaluđenosti tom pjesmom. Drugim riječima, proći i preživjeti ono što drugi nisu prošli i preživjeli – uvijek već znači trpjeti i otrpjeti bol!

Kakve su konačne posljedice svega ovog za Odiseja konkretno, ali i za smjer i sudbinu razvoja zapadne kulture uopće? Njemački filozof Theodor Adorno, u svojoj knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva, kazao je prekrasnu misao u vezi s ovim: “Od onog doba kad je Odisej nadmudrio Sirene, sve su pjesme tužne!” Dakle, nakon što je razum nadvladao magiju i neutralizirao njezino sudbonosno dejstvo na čovjeka – pjesma (poezija, magija, umjetnost uopće) postaje samo prisjećanje, refleks, odraz božanske moći Riječi i Muzike da stvore svijet i život (moći koja je nekad, možda, u pretpovijesno ili u rajsko vrijeme, stvorila i ovaj naš ljudski svijet). Utoliko možemo tvrditi da je kultura Zapada (koja započinje sa Starom Grčkom i u njoj) kultura dominacije Razuma nad Magijom, racionalnog nad iracionalnim, materijalnog nad duhovnim – a upravo je Odisej jedan od njezinih nosećih simbola.

Za Odiseja je najvažnija posljedica svega ovog upravo u tome da za svoju snagu, za svoj opstanak, pa i za svoj život u cjelini treba zahvaliti upravo toj svojoj moći i sposobnosti trpnje – i iz nje izvedenoj mjeri usaglašenosti između uzroka i posljedica, između željenog i učinjenog, između ciljeva i rezultata svog, i uopće svakog, djelovanja i življenja. Upravo ta sposobnost trpljenja i ta mjera usaglašenosti omogućuju mu da se na najbolji mogući način riješi  prosaca, koji su mu opsjeli posjed i pregnuli uzeti sve što je njegovo: svaki njegov korak u raspletu ovog epa, naravno zahvaljujući i vođstvu i pokroviteljstvu boginje Atene, duboko je promišljen, nužan i savršeno efikasan. On neće podleći svojim osjećanjima (kao što je Ahilej, naprimjer, podlijegao svojoj srdžbi), ali kad se lukavstvom razuma pripremljeni obračun dogodi, pustit će i tim osjećanjima na volju i surovo će poubijati sve one koji su mu stajali na putu.

Homer je savršeno organizirao priču o Odisejevu povratku i iz praktičnog aspekta procjene i ocjene vjernosti i vrijednosti ljudi iz njegova okruženja i u njegovoj službi na otoku gdje je vladao – ko mu je za sve vrijeme njegova izbivanja bio i ostao naklonjen i odan, ko je s tugom i strepnjom, ali i s nadom i vjerom iščekivao njegov povratak kući, a ko je bio spreman izdati ga i prodati njegovim neprijateljima. Da se nije vratio baš tako kako se vratio, prerušen u prosjaka i sve do kraja skrivajući svoj identitet, ne bi se mogao uvjeriti u dobrotu, vjernost i stvarnu ljudsku vrijednost svojih svinjara Eumeja, govedara Filetija ili dadilje Euriklije, pa napokon i same supruge Penelope, kao što ne bi mogao znati ni da je njegov kozar Melantije spreman na takvo izdajstvo.

Napokon, nesporazum Odisejev s bogom Posejdonom morao je biti konačno riješen tek poslije sretnog raspleta oko povratka kući na Itaku. Naime, duša proroka Tiresije, tokom posjete Podzemlju (Hadu), sugerirala mu je da nakon svega mora (kako bi se do kraja iskupio kod gnjevnog Posejdona) još godinama raditi na širenju i afirmiranju tekovina, vještina i vrijednosti moreplovstva i uopće pomorske kulture u onim dijelovima Grčke u kojima te tekovine i vrijednosti još nisu bile dovoljno poznate i dostupne. Dakle, i s neobuzdanim božanskim gnjevom može se sklopiti razuman ugovor, može se i s ljutim Posejdonom postići kompromis: učiniš li ti meni, učinit ću i ja tebi… To je taj konačni i neosporni trijumf razuma!

***

U organizaciji i strukturi ovog epa Homer je, slično kao i u Ilijadi, uspostavio simetriju i ravnotežu: u prvih 12 pjevanja opisani su doživljaji glavnog lika do povratka na Itaku, a od 13. pjevanja do kraja njegova borba za opstanak tamo, na vlastitom otoku, gdje su više ili manje bogati i ugledni prosci vrebali Penelopu i, s njom, veliko bogatstvo koje je Odisej ostavio odlazeći u pohod na Troju. I unutar tih dviju polovina opet je simetrično raspoređeno cjelokupno zbivanje – i u prvom i u drugom dijelu omjer je 8:4; prvih osam pjevanja pričaju o slijedu zbivanja do Odisejeva dolaska kod Feačana, a u iduća četiri riječ je o spontano izloženoj opsežnoj ispovijesti Odisejevoj o događajima oko pada Troje i neposredno poslije toga, sve do boravka na Kalipsinom otoku Ogigiji; u drugom dijelu, od 13. do 20. pjevanja, opisuju se detaljno Odisejeve pripreme za osvetu proscima (koje on preduzima pokazujući se svima, osim Telemahu, prosjakom koji je došao iz nevolje na Itaku), a posljednja četiri nose sami rasplet s tim u vezi (s Odisejevim otkrivanjem svog identiteta).

Kad je riječ o ostalim likovima epa, takozvani sporedni likovi puno su brojniji od glavnih: osim Odiseja, Telemaha, Penelope i boginje Atene – nijedan lik se ne pojavljuje u više od šest pjevanja. Međutim, nijedno književno djelo klasične starine u okviru kulture Zapada nije tako i toliko bogato raznovrsnim realistički opisanim likovima. Atmosfera mirnodopskog, domaćeg života na majstorski je način dočarana (posebno u drugoj polovini epa), s brojnim likovima čak i iz nižeg socijalnog sloja (svinjar, govedar, kozar, služavke,  sluge i prosci) i s punom koncentracijom na cilj i smisao Odisejevih nastojanja – na obnavljanje i očuvanje ugrožene ili rasturene porodice (oikosa), kao osnovne čestice društva:

“Odiseja je himna bračnoj vjernosti, braku kao najvišem obliku potpunog i trajnog sjedinjenja muškarca i žene, bračnoj ljubavi kao prevladavanju divljeg i neobuzdanog iživljavanja seksualnosti u promiskuitetu predcivilizacijskog društva.”

(Ilijada i Odiseja, izbor, SysPrint, Zagreb, 1996;
Predgovor Zdeslav Dukat, str. 16)

Ravnotežu u strukturi epa drži i simetrija u pojavljivanju bogova – u prvom pjevanju, kad vijećaju o isteku Odisejeve kazne desetogodišnjeg lutanja, i u posljednjem, kad, i ovaj put na inicijativu Atene, zaključuju da se mora uspostaviti mir nakon Odisejeve osvete proscima. Odisej je najveći miljenik boginje Atene, i jedino se ta relacija s božanskom instancom neprestano spominje i naglašava cijelim tokom radnje ovog epa; Atena ga nikad ne napušta, bdije nad njim, čuva ga u najvećim nevoljama, dovodi ga na Itaku i prerušava, organizira s njim osvetu i, napokon, u završnim scenama obračuna, otjelovljena u liku Mentora, nadzire borbu i pazi da koje koplje slučajno ne pogodi Odiseja, Telemaha ili njihove vjerne sluge koji su uzeli oružje u ruke i borili se skupa sa svojim gospodarom.

***

Napokon, sa aspekta izražajnosti i stila Odiseja je nesumnjivo najbolje književno djelo klasične starine: ljepota, odmjerenost i sugestivnost naracije konstanta su cijelog epa, a jezički izraz Homerov gotovo je savršen. Već ovim djelom postaje jasno da je u književnoj umjetnosti najbitnije ne toliko šta se govori, pripovijeda, opisuje, opjevava… nego upravo ono kako se govori, pripovijeda, opisuje, opjevava. Homer uspijeva i najfantastičnije pustolovine i sadržaje, isto kao i najprizemnije opise stvarnog života, učiniti tečnim, zanimljivim, bliskim, razumljivim… i, dakako, poučnim u najdubljem smislu te riječi. To je, na kraju krajeva, sasvim u skladu s još jednom bitnom odlikom Odisejevom, koju do sada nismo spomenuli – s njegovom milorjekošću, s njegovom pripovjedačkom i pregovaračkom vještinom, s njegovim suverenim vladanjem riječima; nije uopće slučajno to da su najzanimljivije pustolovine Odisejevih lutanja upravo opisane i ispričane njegovim ustima (od 8. do 12. pjevanja).

Niz epizoda, pa i sasvim sažeto opisanih pustolovina u Odiseji imaju kultan status unutar književnog i kulturnog pamćenja svih naroda Zapada – i kao neuporedive metaforičko-simboličke kondenzacije (pouke, istine ili suštine), ali i kao estetski uzorno ostvareni fragmenti, kojima će se, u kasnijoj povijesti književnosti, mnogi autori na različite načine poslužiti u gradnji svojih književnih djela.

RECENZIJE