Za one koji istinski vole Boga i Njegove putove
svi ljudi na svijetu su braća i sestre

Junus Emre (r. 1241. – na Ahiret preselio oko 1320.) najpoznatiji je muslimanski pjesnik turskoga jezika i, uz Rumija, Hafiza i Ikbala, jedan od najznačajnijih pjesnika muslimanskog čovječanstva. On je toliko značajan da je UNESCO 1991. godinu, povodom 750 godina od njegova rođenja, proglasio “Međunarodnom godinom Junusa Emrea.“

U Bosni je ovaj pjesnik sve donedavno bio anoniman iako se njegove ilahije i kaside stoljećima uče na ovim prostorima. Isti fenomen nalazimo i u nekim dijelovima njegove domovine, Turske: “običan svijet” uči brojne ilahije i kaside ovog pjesnika (njih oko hiljadu!) a da i ne zna ko ih je, nekada davno, ne samo napisao nego i komponirao u vokalne kompozicije neodoljive snage i šarma. (Povodom spomenute, 750. godišnjice Junusova rođenja, slavni turski kompozitor, maestro A. Adnan Saygun, sačinio je svoj magnum opus pod naslovom “The Yunus Emre Oratorio.”) Zapravo, za tu neobičnu anonimnost najviše je “kriv” derviš-Junus, koji svoje ilahije i kaside i nije sastavljao da bi širio slavu svoga imena, nego da bi budio vjerovanje kod ljudi, a onda da bi tim vjerovanjem u Boga i Njegovih 124.000 vjerovjesnika širio ljubav i merhamet prema svim ljudima i čitavom svijetu.

Ko je bio Junus Emre

Iz šturih podataka o njegovu životu i radu saznajemo da je derviš Junus Emre lutao Anatolijom (istočnom Turskom) u vrijeme gladi i zlobe među ljudima različitih vjera, staleža i nacionalnosti prenoseći im svoju, dervišku poruku univerzalnog humanizma.

Turski historičari književnosti – a mi ćemo se ovdje najviše služiti istraživanjima dr. Talata Saita Halmana (Yunus Emre – Selected poems, izd. Ministarstva kulture Republike Turske, Ankara, 1990.) – ističu da je i u predislamskom periodu turski narod bio neobično širokogrudan, zbog čega i jeste mogao onako hametice prigrliti islam u 10. stoljeću. Proces primanja islama u ovom narodu tekao je s usporednim prihvatanjem sufizma (islamskog misticizma), koji je u Anatoliji našao svoje plodno tlo. U znamenitoj Knjizi o Oguzima (izv. Dede Korkudun Kitabi) priča se o tome kako je ovo centralnoazijsko gorštačko pleme, Oguzi, koje je živjelo po pećinama, nakon prihvatanja islama i njegove etike, postalo toliko drago i umilno da su se iz njega formirala tri kasnija muslimanska naroda: Turkmeni, Azerbejdžanci i Turci. Izgleda da je islam do njih donio ashab Abdul-Vehab, čije se turbe nalazi na brdu iznad Bajburta, “kamenoga grada” u blizini Erzuruma. Dede Korkut, misteriozni oguski mudrac, evlija, svojim je derviškim učenjem i praksom potisnuo dotadašnju šamansku religiju sa ovih prostora. Već krajem 13. stoljeća, islamski misticizam – posebno Rumijeva sufijska filozofija – ukorijenio se u mnogim dijelovima Turske i, kao što je općepoznato, proširio se – i danas se širi – diljem Svijeta.

Prethodnih nekoliko stoljeća prije pojave Junusa Emrea Anatoliju su razdirali brojni konflikti: križarski pohodi, bizantijsko-seldžučki ratovi, mongolske najezde, ratni okršaji između različitih državica unutar Anatolije, ustanci i secesije…, tako da su njezini stanovnici žudili za mirom. To je bio glavni uzrok tako brzog i masovnog prihvatanja sufijskog pogleda na svijet i čovjeka. Dok je na jednoj strani duh gaziluka služio kao primarni pokretač turskih osvajanja, intelektualna tradicija sufizma, sa svojom centralnom upućenošću na čovjekovo dostojanstvo i njegove vrijednosti, bila je formirana kao antitetička, ako ne i antagonistička alternativa ratu, međuvjerskim sukobima kao i intrareligijskom sektaštvu. Turski derviši artikulirali su ideju o jednom jedinom prihvatljivom ratu – ratu protiv “unutarnjeg neprijatelja”, nefsa i/ili šejtana, odn. egoizma, taštine, zanesenosti čarima ovoga svijeta i nevjerništva.

Humanistički anatolijski sufizam iz 13. st., koji promovira mir, bratstvo i jednakost među ljudima, vrijednost čovjeka po njegovu moralnome usavršavanju i sklonosti ka čovjekoljublju, Turci su pronijeli diljem Azije, Balkanskim poluotokom, sjevernom Afrikom, čak i Indokinom…

Tu tradiciju čovjekoljublja kod Turaka najbolje predstavlja Junus Emre. Njegova poezija otjelotvorila je suštinu turskog anatolijskoislamskog čovjekoljublja i poslužila kao izvor humanističkoga koncepta koji je, manje-više, obilježio intelektualni život Turaka posljednjih nekoliko stoljeća, sve do danas.

Ko je bio Junus Emre, “derviš-Junus”, “miskin-Junus”, “ašik-Junus” – kako se najčešće potpisuje na kraju svojih poema? O njemu imamo veoma malo podataka. Čak ni godine njegova rođenja i smrti nisu precizno utvrđene; gotovo svaki turski historičar književnosti ili antologičar njegovih poema donosi vlastito mišljenje o tim godinama. No, književnu historiju nadomjestila je legenda, u kojoj Junus stanuje misteriozno, onako kako je i živio i pjevao.

U najpoznatijoj od tih legendi Junus Emre se opisuje kao siromašni seljak. U vrijeme nestašice i gladi seljani su ga poslali u obližnja mjesta kako bi im pronašao koji kilogram pšenice. Junus je tako prvi put nabasao na tekiju Hadži Bektaša, utemeljivača najraširenijeg tarikata u Anatoliji. Stari, iskusni derviš, Hadži Bektaš, čim je ugledao Junusa, uočio je njegov neobično lijep edeb (Junus je usput nabrao kupina kao hediju dervišima od kojih će tražiti žita), ponudio je Junusu da mu, umjesto pšenice, da nefes (nadisaj, raskoš inspiracije), što je Junus odbio. Hadži Bektaš je povećao svoju ponudu na deset nefesa umjesto isto toliko mjerica pšenice. Junus je, misleći na svoje seljake, i tu ponudu odbio. Na koncu, dobio je vreću pšenice i vratio se u svoje selo sav sretan, ali je, malo zatim, počela da ga kopka Hadži Bektašova ponuda; samom sebi je postavljao pitanje da se možda nije prevario, jer je Hadži Bektaš izgledao kao čovjek koji je ulivao povjerenje i čije su riječi bile istinite. Nije više mogao izdržati pa je, žureći, ponovo krenuo u istu tekiju. Hadži Bektaš ga je ponovo uljudno primio, i kad je Junus izrazio kajanje zbog svoje brzopleto donesene odluke zatraživši onih deset nefesa, stari pïr mu je odgovorio: “E sad ti ne mogu dati te nefese; mi smo tvoj katanac predali Taptuk Emreu.”

U sufijskom diskursu, to je značilo potragu za stazom koja će voditi do istine o Bogu.

Junus je krenuo na taj put tražeći Taptuk Emrea, drugog velikog anatolijskog derviša, o kojem se u Turskoj stoljećima prenosi legenda kako je u Anatoliju došao u bijeloj golubovoj nošnji, ali da su ga pokušali ubiti fanatični tradicionalisti koji su se pojavili u liku orlova prepriječivši mu put… Spasila ga je žena jednog seljaka koja mu je izvidala rane i omogućila mu da odleti. Golub, naravno, označava dušu Taptuk Emrea koja tumara s kraja na kraj Anatolije, a simbolizam ove legende govori o duhovnoj povezanosti derviša i seljaka diljem Turske.

Našavši Taptuk Emrea, Junus je ušao u derviški tarikat, u kojem je proživio četredesetak godina živeći u zuhdu i kontemplaciji i tražeći duhovno zajedništvo. Jedne večeri, nakon namaza i zikra, Taptuk Emre je zamolio Junusa da spontano ispjeva jednu ilahiju. Junus je odgovorio da to on ne može učiniti. Taptuk mu je naučio na neku mivku, Junus je s Bismillom pojeo tu smokvu, šljivu ili šefteliju, pa ga je muršid još jednom zamolio da pokuša spjevati jednu ilahiju uputivši mu sljedeće riječi: “Sjećaš li se šta ti je Hadži Bektaš jednom rekao o katancu? Sada je taj katanac otključan!”

Prije tog događaja Junus nije bio ispjevao nijednu ilahiju, ali je sasvim očito da je za čitavih tih 40 godina meditacije u njemu zrio pjesnički dar, ona tajanstvena iskra koju je u njemu svojim firāsetom otkrio Hadži Bektaš Veli čim ga je prvi put vidio. Čim je ispjevao prvu ilahiju, što je podrazumijevalo ne samo da jē on sadržajno, motivsko-tematski, “napiše”, nego da jē u isto vrijeme i komponira, ona je oduševila derviše iz njegova bratstva i potakla ih na uzvišena osjećanja. Već od prve ilahije, Junus je prepoznat kao veliki pjesnik, čije su ilahije (kratke pjesme posvećene Allahu, dželle šanuhu) i kaside (nešto duže pjesme posvećene poslaniku Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nekom drugom poslaniku ili vjerovjesniku ili nekom evliji; u evropskoj književnoj tradiciji to bi bile ode, pjesme pohvalnice) neobično elokventne, poticajne, jezgrovite, duboke po svome smislu…

Postoji još jedna legenda koja stoljećima kruži Turskom, koja je najvjerovatnije apokrifna, a u kojoj se govori o susretu između Rumija i Junusa Emrea, pa stoga vrlo korisna za ocjenjivanje Junusova pjesničkog opusa.

Junus, narodni pjesnik, stajao je oči u oči sa starijim pjesnikom-filozofom Rumijem o kojem je jednom rekao: “Njegove veličanstvene vizije su ogledalo naših srca.” Rumi je autor Mesnevije, koja je nazvana “epopejom sufizma”. To remek-djelo “islamskog Dantea” sadrži oko 26.000 bejtova ili distiha koji uglavnom govore o tome da se Bog objavljuje kroz ašk ili ljubav u derviškoj duši, odn. u ljudskom srcu koje je pročišćeno Šeri’atom i tarikatom. Prema ovoj legendi, Junus je prigovorio Rumiju zašto je svoju Mesneviju sročio u tolikom obimu, a onda mu istu ideju izrazio u samo dva retka:

Ja oblik u meso i kosti stavih

i on se u liku Junusa pojavi.

Navodno je Rumi priznao da on ne bi napisao magnum opus da je bio u stanju napisati tako jezgrovit bejt.

Prema još jednoj legendi u kojoj su akteri ove dvije slavne pjesničke figure, Rumi je, izražavajući poštovanje prema Junusu, jednom prilikom rekao: “Kad god se uspnem na visoke deredže, tamo uvijek naiđem na stope ovog turskog derviša (Rumi je po nacionalnosti bio Afganistanac – op. prir.), koga nikad nisam uspio nadmašiti.”

Na drugoj strani, turski dogmatici, kako je rasla moć Junusove poezije, sve više su ustajali protiv nje. Prema jednoj popularnoj legendi, koja, istina, ničim nije dokazana, tradicionalist po imenu Mulla Kasim odlučio je uništiti rukopis Junusovih ilahija i kasida. Sjedeći na obali rijeke, počeo je trgati list po list onih poema u kojima je on vidio heretička učenja i bacati ih u rijeku. Kada je tako uništio većinu tog rukopisa, bacio je pogled na kasidu čiji je završni bejt glasio:

Derviš-Junuse, ne reci nijednu neistinitu riječ:

doći će Mulla Kasim da te pita za svaku od njih!

Kad je Mulla Kasim vidio ovo upozorenje, shvatio je Junusovu veličinu i istog časa prestao cijepati preostali dio rukopisa njegovih ilahija i kasida. Prenosi se da su ilahije i kaside koje su dospjele do nas na taj način preživjele, ali da nikad nije pronađena ona njihova većina koju je Mulla Kasim već bio bacio u rijeku.

Najznačajniji narodni pjesnik u islamskoj književnosti

Junus piše vernakularom vlastitog naroda. Bio je toliko popularan da je desetak mjesta u Turskoj tvrdilo da se njegov mezar nalazi u njima.

Kad je 1957. godine otvarano novo turbe za derviš-Junusa u Sarikoju, na otvaranje je došlo oko 30.000 seljaka, pješice, na konjima i magarcima… koji su učili njegove ilahije, a posebno sljedeću:

Teku rijeke po raju, Allah! – zbore, zbore,

bulbuli lete, pjevaju, Allah! – zbore, zbore…

S kraja 19. i početkom 20. st. istanbulska djeca su, polazeći u školu i vraćajući se iz nje, učila Junusove ilahije…

Zbog toga je opravdano reći da je Junus Emre najznačajniji narodni pjesnik u islamskoj književnosti… U Turskoj je sigurno najveći… Pišući na predlošku anatolske turske narodne pjesme, on je dostigao kulminaciju te tradicije. Niko kasnije nije uspio nadići tu kulminacionu tačku iako su generacije narodnih pjesnika sufija nakon njega nastavile pjevati po istom uzorku.

Junus Emre je usvojio oblike stiha na vernakularu turskoga jezika koji su originalni proizvod Turaka. Dok je većina njegovih savremenika i nasljednika, koji su bili zaljubljeni u arapski i perzijski jezik, koristila norme i stilske mogućnosti ovih jezika nakon masovnog primanja islama u ovom području, preferirajući pozajmljene oblike, metre i leksiku, Junus Emre je pribjegao domaćim formama koristeći jednostavni silabički metar i izražavajući svoja osjećanja, ideje i mudrost jezikom običnog anatolskog čovjeka. Odbacivši opširnost, on je upotrebljavao jednostavne izričaje, pjesničke slike i metafore. Zato je u jednom bejtu rekao:

Mnoštvo riječi je poput tereta na drvenim kolima…

Služeći se živom tradicijom, on je u stanju da se služi oblicima (posebno gazelom), prozodijom (kvantitativnim metričkim sistemom koji se u arapskom naziva arūd, a na turskom arūz ) te leksikom arapske i perzijske poezije, ali u svojim najboljim poemama on se – kako rekosmo – koristi najboljim izvorima turske poezije, uključujući ovdje i silabički metar. On je bio u oštroj suprotnosti s praksom pjesnika koji su pripadali urbanoj eliti, koji su se oslanjali na elegantni stih sastavljen predominantno od perzijskih i arapskih riječi shvatljivih samo visokoobrazovanom sloju. Njihove pjesme su kasnije bile nečitljive zbog zastarjelih riječi. Čak i danas, sedam stoljeća nakon njegove smrti, većina Turaka može čitati i ocjenjivati Junusa bez konsultiranja rječnika, bez kojih ne može čitati neke pjesnike iz perioda od 14. do 19. st.

No, ovdje valja biti pravedan pa reći da nije samo tursko usmeno pjesništvo i tradicija tzv. tekerlemera (dosl. zagonetki), lapidarnog, gnomskog izražavanja bila onaj plodotvorni humus na kojem je Junus Emre oblikovao svoju poetiku i svoj svijet te svoj etički sistem. Prije njega učinio je to također slavni pjesnik Hodža Ahmet Jesevi (preselio na Ahiret 1166.), vjerski učenjak hanefijskog mezheba i derviš koji je izvršio najveći utjecaj na razvoj derviških redova na turskom govornom području. Säm je bio osnivač turskog tarikata jesevija, a kasnije i muršid nakšibendijskog tarikata u Buhari. (Prisjetimo se ovdje da je Hasan-baba Zukić s Oglavka kod Fojnice upravo iz Buhare donio i u Bosni ustanovio nakšibendijski tarikat, koji traje sve do danas, el-hamdulillah.) Hodža Ahmet Jesevi – kuddise sirruh (neka je posvećena njegova tajna) – svoje je ilahije i kaside u isto vrijeme pisao i skladao uvodeći ljude u islam i tarikat u ovom dijelu centralne Azije.

Idées récues Junusa Emrea

Međutim, derviš-Junusova vrijednost ne proističe samo iz njegova jezika nego, prije svega, iz tema i motiva koji imaju svevremen značaj te iz njegovih univerzalnih koncepata.

Turska derviška tradicija, pa onda i ašik-Junus, Boga vidi kao kemāl-i mutlaq (potpunu savršenost), ali i kao džemāl-i mutlaq (apsolutnu ljepotu). Na taj način, duhovni uspon ide zajedno s estetskim osjećajem, sa zaljubljenošću u Boga i Njegovu zemaljsku ljepotu. Junus Boga vidi kao ašk-i zāta (vlasnika ljubavi, samu ljubav); Bog je inicijalno bio motiviran da stvori svijet i čovjeka kao ogledalo u kojem čovjek gleda slike Božije savršene ljepote. Obaveza je derviša da voli Boga, Allaha, dželle šanuhu, i da, putem aška, postane savršeni čovjek (insān-i kāmil):

Nama je ašk imam, a Džennet srce samo;

Kibla nam je lice Dosta, pa stalno klanjamo…

…

Ja sam rođen s aškom.

…

Dok ničega nije bilo, još i prije “Kalu bela”,

s Gospodarom svojim bijah, sred Divana Višnjeg, Bijela!

…

Prije nego što je moja duša došla na svijet,

ja sam volio Allaha…

To duhovno putovanje traži samospoznavanje. Junus kaže: “Istinsko znanje jest znanje o sebi.” Spoznati sebe – to znači spoznati Boga. Zbog toga turska derviška tradicija ustaje protiv predstave o Bogu koji kažnjava i naređuje (mysterium tremendum) i zagovara predstavu o Bogu koji je sušta, vječna i oduvječna ljubav i milost (mysterium fascionum). Junus pjeva:

Tako ti Boga, šta je to vjera bez aška?

…

Istina o Bogu stanuje u srcu.

…

Ašici ne žude za rajem;

oni čeznu samo za Allahom.

Junus Emre nije nikakav originalni mislilac; njegova misao nije nikakva teološka ili filozofska inovacija. Allah, dželle šanuhu, o Kojem on tako jednostavno i iskreno, halisen, aškile sidkile pjeva jest Onaj koji je za Sebe rekao da je el-Vedūd – Bog koji voli i Koji voli da se voli, Bog čija je vrhunska osobina ljubav, ‘ašq, pa je zbog toga ašk i prva osobina Junusova i prva i osnovna tema njegovih poema. Njegov dervišluk, zasnovan na monističkom pogledu na Boga, za razliku od dogme, drži da čovjek nije samo Božije stvorenje, nego i Božiji odraz.

Zbog toga je Junus Emre pjesnik današnjice, ne samo turske današnjice, već današnjice čitavog svijeta u kojem se na drastičan način sukobljavaju ljubav i mržnja, u kojem je rat neposredno zlo i krajnji protivnik humanosti. Evo kako je Junus gledao na zlo rata i mržnje:

Ja nisam na zemlji radi rata i mržnje,

ljubav je moga života pozvanje.

…

U Allahovu svijetu ima sto hiljada vrsta ljubavi.

On je bio prvi – i najuspješniji – pjesnik u historiji Turske koji je uspostavio “estetsku etiku” – zato što je njegova poezija vezana za sve, posebno za one “slomljena srca”…

Voda koja pršće iz istog šadrvana

ne može biti i gorka i slatka.

On sve ljude vidi jednakima i ravnopravnima:

Gledaj sve ljude jednakima,

u poniženom gledaj heroja!

Njegovo univerzalno bratstvo nadilazi sve međuljudske podjele i sekte:

Za one koji istinski vole Boga i Njegove putove

svi ljudi na svijetu su braća i sestre.

Njegova vizija svijeta i čovjeka ista je kao ona koja je izražena u čuvenom Rumijevom katrenu u kojem ovaj sufija-filozof sve ljude svih vjera poziva da se ujedine:

Dođi, dođi, ko god da si, šta god da si, samo dođi;

neznabožac, medžusija, mušrik jesi l’, samo dođi!

Stoput zavjet da prekršiš, samo dođi!

Ni mi nismo bez očaja i nevolje, samo dođi!

Osudu vjerske netolerancije i pledoaje za jedinstvo ljudskog roda derviš-Junus izrazio je na ovakav način:

Nijedna vjera ne suprotstavlja se našoj;

istinska ljubav rađa se onda kad se sve vjere ujedine.

Prije sedam stotina godina Junus Emre, pjesnik iz naroda koji je pjevao za narod i za sve ljude Svijeta, pjesnik koji je tražio društvenu pravdu i, slijedom Poslanikova hadisa u kojem se kaže: “Moje siromaštvo je moj ponos”, sebe nazvao “miskin-Junusom”, dosegao je apogej intelektualne i estetske tradicije turskog humanizma kad je rekao:

Dođi pa da već jednom svi braća budemo,

da sebi život lakšim učinimo,

da volimo i da voljeni budemo,

zemlja nikom od nas ostati neće.

Stoga derviš-Junus, miskin-Junus, ašik-Junus jest najznačajnija literarna figura turske Anatolije koja je u sebe upila učenja islama i koja je sintetizirala islamske primarne vrijednosti i narodnu dervišku pjesmu. Njegov bejt (stih) naglašava važnost ljudskih unutarnjih, moralnih vrijednosti i na islam ne gleda temeljem rigidnih formula, nego kao na slobodu savjesti i fundamentalnog morala. Taj se koncept islama često suprotstavlja vjerskom formalizmu, na čemu naročito insistiraju fekihi (islamski pravnici) i teolozi. Junus Emre ustaje protiv muslimanskih dogmatičara izražavajući primarni značaj ljudskog postojanja i res humanae. Ovakav pogled na islam, međutim, ne znači odbijanje Božije transcendencije; prije će biti da je ovdje riječ o internalizaciji Boga. (Odmah valja naglasiti, takva internalizacija je jako sporna u akaidu ehl-i Sunneta ve’l-džema’ata, o čemu su svoju riječ rekli najpoznatiji umnici ove teorije kakvi su bili Ebu Hanife, imam Tahavi, imam Gazali, Hasan Kjafi Pruščak… i drugi, ali to je tema za sebe; ovdje nejma svrhe ulaziti u tu raspravu.) Derviš-Junus kaže:

Mi volimo ljude

zato što su oni Božija stvorenja!

…

Čovjek koji vidi čuda ljubavi

zaboravlja svoju vjeru i naciju!

U jednoj od svojih najpopularnijih ilahija Evvel benem āhir benem govori o “četiri svete Knjige” koje su ispisane po njegovu srcu, koje govore isto i o Istom, a koje je on, Junus, “čitao” čak i prije dolaska na ovaj svijet.

U svoje, kao i u ovo naše vrijeme, Junus nam donosi duhovnu orijentaciju i estetski ugođaj… Njegova poezija, puna univerzalnih vrijednosti, izražava ekstazu u komunikaciji s prirodom i zbližavanju (sjedinjenju) s Bogom.

Ovaj svijet je nevjesta obučena u blistavu crvenu i zelenu vjenčanicu;

gledaj ga, ne možeš uzeti dovoljno od te mlade…

U tom smislu, on je srodnik s Petrarkom, koji je također živio u 14. st., i s Erasmusom, koji je živio jedno stoljeće kasnije, koji su, u vrijeme klasičnog ili renesansnog humanizma, izbjegavali dogmatizam koji je čovjeku nametala skolastika i koji su pokušavali da u običnom čovjeku usade osjećaj važnosti njegova života na zemlji.

Poput Danteova pjesništva, Junusova poezija simbolizira etičke obrasce smrtnog bića dok opisuje više vrijednosti besmrtnog bića. Junus čovjeku nudi “optimizam sufizma” – uvjerenje da čovjek koji implementira Božija svojstva može nadići samoga sebe. Derviš ne samo što, implementacijom esmi (Allahovih, dželle šanuhu, lijepih imena), nestaje u Allahovu Lijepom Licu (fenā’ fillāh), nego on i ostaje u blizini Allahove vječite sveprisutnosti (beqā’ fillāh).

Derviš žudi da se vrati Božijoj stvarnosti iz koje je, kao predstava, slika, odvojen privremeno… Agonija sufije sastoji se u tome što je on odvojen od Allaha, dželle šanuhu:

Nošen vjetrom, plešem, gorim…,

ašk mi moje tijelo smori.

Gubim pamet, ah, šta zborim?!

Dođi, vidi ašk šta čini!

Sufijska potraga (seyr-i sulūk) ima tri faze: pročišćenje, prosvjetljenje i sjedinjenje. Derviš se ne može nadati da će stići do sjedinjenja s Bogom, svojim Voljenim, dok se ne odrekne onoga što Junus naziva svojim krajnjim sepstvom. Smrt toga ja/ega on opisuje na vrlo upečatljiv način:

S ovog svijeta podigni me,

uplakana, zagrli me!

Tvoj povratak veseli me…

Derviš nejma straha od smrti…; on vjeruje u besmrtnost na temelju Božije ljubavi prema njemu…

Ne boj se smrti,

tvoj život je vječan…

U konačnici, Bog je – sa Svojim svojstvima, mi bismo dodali – inkluzivan u svijetu te, prema tome, ne postoji dihotomija između Njega i čovjeka jer ništa u univerzumu ne postoji nezavisno od Boga; sve je Božija objava ili refleksija…

U takvom pogledu na Boga, svijet i čovjeka, ni smrt ne postoji:

Hej, Junuse, smrt će doći, pravim putem kreni, idi!

Ko dunjaluk terk učini, kad preseli – njemu svane…

Čovjek nejma svojstvo vječnosti – zato što je stvoren, ali nakon toga, nakon Bezm-i elesta, Prve sofre za kojom su bile sve duše, čovjek jeste vječan; on, ako u sebi raspiri plamen aška, nadilazi sebe i smrt:

Smrt je za zvijeri, nije za ašike…

…

Volim te iz dubine svoje duše…

Ti si nam bliži nego mi sami sebi…

…

Volim te, i ruka smrti me nikada taći neće…

…

Ako sam ašik, ja nikad umrijeti neću…

Tako voleći, tako sām voljen, ašik-Junus, s ovim prijevodom, stiže na Balkanski poluotok – suznih očiju.

RECENZIJE