Nad rastvorenim grobnicama Darko Cvijetić rastvara sudbine ljudi, onih sahranjenih i onih koji sahranjuju. Način na koji to čini neusporediv je u svim našim književnostima. Bez ikakve sumnje, on je najvažniji pjesnik toga nesahranjenog i nesahranjivog svijeta. Boris Dežulović opjevao je koncentracijski logor – i to iz perspektive zločinca – a Cvijetić opjevava one koji nisu preživjeli. Obojica pjesnika poveli su računa o tome da sebe i svoj rod oslobode pogube samosažaljenja. Zato obojica i jesu tako neusporedivi s ostatkom pjesničke vrste, i pripadaju antologiji ratne poezije od samo dva imena. Svaki je dan godišnjica zločina. I svaki dan je Dan mrtvih. Tako je, i tako će biti, ako sami pred sobom ne zaslužimo iskupljenje. Ni pred Bogom, ni pred drugim ljudima, a još manje drugim narodima. Samo pred sobom. Bez toga neće se nastaviti život nad masovnim grobnicama. Poezija Darka Cvijetića u stotinama varijacija i inkantacija zaziva nastavak čovjekova života.

Miljenko Jergović