Mešina poezija odjekuje poput zvuka usamljene, promukle, melanholične trube, čiju melodiju iz daljine donosi vreli hercegovački vjetar. Odjednom, čini mi se, kao da taj vjetar umine i ustupi mjesto tropskim besanim latinoameričkim noćima, ispunjenim nostalgijom i iskrenom brigom za budućnost čitavog čovječanstva. Ova je knjiga još jedan prilog ljudskoj neutješnosti. Ovo je noćna knjiga, dnevnik izolacije, sitnih sati i stvari, posveta običnoj ljubavi jednog čovjeka.

Bekim Sejranović