Giesenova studija Trijumf i trauma sistematično pokazuje da su heroji i žrtve konstantni kulturalni fenomeni od samih početaka civilizacije i da su u izmijenjenom obliku prisutni sve do danas. To je posebno intrigantan uvid jer proturječi tezi da živimo u doba postherojskih društava. Osim važnog teorijskog doprinosa koji Giesenova knjiga donosi za važna kulturalistička pitanja, treba skrenuti pažnju i na njezinu posebnu aktualnost u kulturi bosanskoga i srodnih jezika, u kojima se sudaraju predmoderne herojske paradigme i postherojske viktimološke naracije, čija je čudna mješavina u postjugoslavenskom prostoru vjerovatno bila svojevrsna intelektualna priprema za rat i genocid. Vrijednost ovih Giesenovih uvida jeste i u tome što nas podsjeća na velik značaj mjere i ravnoteže između herojstva i žrtveništva, trijumfalističkog i traumatičkog pogleda na svijet. Moglo bi se reći da su zajednice koje jednostrano njeguju trijumfalizam, a potiskuju sjećanje na vlastite poraze, sklone nepromišljenom aktivizmu, ali i unutrašnjoj nesolidarnosti, dok oni kolektivi koji su se fiksirali na svoj status žrtve, riskiraju da potonu u vječitu pasivnost i defetizam, u stalnom očekivanju da neko izvana prizna njihovu patnju i obaspe ih saosjećanjem. Obje su opcije problematične i nedostatne za suočavanje s izazovima savremenosti. Giesenova istraživanja pomažu nam da bolje razumijemo ovaj kompleksan odnos, ali i latentni konflikt koji postoji unutar svake kulture te da, naposljetku, bolje razumijemo sami sebe i svijet oko nas.

Vahidin Preljević