Braco Dimitrijević: DESET DANA U PARIZU

Iako nije najdeblja, ovo je zasigurno knjiga koju sam u životu najduže čitao. Punih 38 godina. Počeo sam 1981. godine, ali sam zbog jakih emocija stao. Drugi pokušaj bio je desetak godina kasnije, a čitanje sam prekinuo iz istih razloga. Uspio sam tek prije neki dan.

Oduvijek sam volio memoarska djela, ali ovo je izuzetno jer je integralan dio mog života. Zanimljivo je pisano, a la prima, onako kako je otac i slikao. Budući da sam u knjizi na dosta mjesta našao očeve opaske, mislim da je čak objavljeno i ne­redigirano, zbog okolnosti u kojim je nastalo, posljednje godine njegova života.

I kao zreo čovjek još uvijek imam nekoliko heroja. Jedan od njih jeste i moj otac – Vojo Dimitrijević.

One godine kad je umro, ili malo kasnije, shvatio sam da je naša konverzacija zauvijek prekinuta, da na određena pitanja od njega više nikad neću dobiti odgovor. Poslije sam te odgo­vore tražio od njegovih prijatelja, ali jedan po jedan se gasio, ponekog bih još zatekao, dobio odgovor.

Zato, kad sam ipak bio “prinuđen” pročitati ovu knjigu do kraja, ponadao sam se da ću naći odgovore na pi­tanja koja su treperila oko mene nakon očeve smrti. Neke sam ovdje i našao, ali sam ih dobio možda i puno više, bogatijih i drugačijih no što sam tražio

Deset dana u Parizu više je intelektualno-emotivna intros­pekcija nego faktografsko hronološki prikaz njegova života.

Iako se spominju velika imena naše historije, on u korist refleksija o umjetnosti, izostavlja predratne i ratne susrete s velikanima naših prostora – Titom, Kočom Popovićem, Avdom Humom… Prijatelja, nobelovca Andrića samo citira. Pavle Savić, nominirani fizičar za Nobelovu nagradu 1937. godine, spominje se samo u legendi zajedničke fotografije. To je više stvar Vojine skromnosti i introvertiranosti nego hotimičnog izostavljanja.

Još kao dijete, u jednom almanahu izdanom petnaestak godina nakon Drugog svjetskog rata, našao sam podatak da su od nekoliko hiljada prvoboraca samo Vojo i dva zemljoradnika zadržali svoju profesiju nakon oslobođenja 1945. godine. Drugi su postali predsjednici republika, ministri, direktori…

Vojo je bio jedini umjetnik Jugoslavije koji je prošao epske bitke i ofanzive: Igmanski marš, Bitku na Neretvi, Bitku na Su­tjesci… On sam to je rijetko spominjao, ali su o tome pisali drugi. U ovoj će se knjizi o tome malo naći, ali se može naslutiti dubina jedne intimne ljudske drame, tragika stvaralačke egzistencije. On nacifašizam poima kao veliko zlo, neman protiv koje se nad­ljudski bori i samo na nekoliko mjesta precizno spominje koji su to neprijatelji.

U ovoj knjizi nalazim i zastrašujuće rečenice: “Put je bio dug, bez svog početka i s još manje vidljivim krajem…” Ili: “Tada, u tim i takvim situacijama, često se dešava da se u momentu čovjek nađe u još težoj situaciji od one iz koje se izvukao.”

Iz Voje kao čovjeka i umjetnika izvire ogroman humanizam, nepokolebljiv, bez kojeg nema istinskog stvaralaštva niti velike umjetnosti.

On i nakon rata odbija potčiniti svoju umjetnost bilo kojem diktatu i nikad ne izbjegava konfrontaciju zbog slobode umjet­nosti. Njegov život i stav inspirisao me da napišem da “umjet­nost nije za kukavice”.

Vojo umjetnost vidi kao permanentan proces, kao nešto, rekao bih, što ima fiksna pravila koja nikad niko neće definirati.

U ranom djetinjstvu slikao sam uljem prvi portret u očevom ateljeu. Imao sam oko pet godina. Nije mi polazilo za rukom da nađem boju ljudske kože. Dva sata kasnije, kad se otac pojavio, pitao sam: “Kako se pravi boja ljudske kože?” Umjesto da mi odgovori: “Stavi dosta bijele, zatim smeđe i malo crvene”, on mi je odgovorio: “Svaki čovjek ima svoju boju kože. Ti treba da nađeš boju kože čovjeka kojeg slikaš!”

Učio me je da stvarati znači misliti, misliti o svijetu, o čovje­ku. Da je umjetnost kognitivan proces, antropološka disciplina.

Nakon mnogo godina, i kao student Zagrebačke akademi­je, i kao postdiplomski student na St. Martin’s School of Art u Londonu, pa i kad sam i sam bio profesor ili gost na mnogim akademijama po svijetu, od toga ništa pametnije niti sam čuo niti smislio u vezi sa slikarstvom.

Koje je najveće djelo Voje Dimitrijevića? Možda Španija 1937, Naša Muslimanka iz 1939. ili Stope 1949, avangardni spo­menik koji obilježava mjesto Sarajevskog atentata na kojem je počeo Prvi svjetski rat? Jesu li to bijele, monohromne Poruke ranih 1970-ih, ili kasnije Poruke s imenom?

“Kad sam stvarao i kad stvaram svoja djela, nisam mislio šta će ko reći o mojoj slici – o mom djelu. A kako sam stvarao, tako sam i živio.”

U našoj sredini on je začetnik modernizma i apstrakcije. Na društvenom i umjetničkom polju nebrojene su njegove zasluge: osnivač je Collegiuma Artisticuma, osnivač i prvi direktor Škole za likovne umjetnosti u Bosni i Hercegovini, prve ikad škole te vrste. Osnovao je Društvo likovnih umjetnika Bosne i Hercegovi­ne, a zatim i Društvo primijenjenih umjetnosti. Na njegovu ideju odabrana je zgrada u kojoj je danas Likovna akademija, kojoj je suosnivač.

Za Sarajevo i cijelu zemlju, neprocjenjiva je njegova inter­vencija kod Tita 1947. godine da se spriječi rušenje cijelog kvar­ta Baščaršije, što je neko u naletu modernizacije htio učiniti.

Sjećam se da, kad bi otac ostavio na Čaršiji sat ili nešto dru­go na popravak i poslao me da to platim i donesem, niko od tih ljudi njemu nije htio naplatiti. Onda bi me otac poslao u Josip Kraš da kupim bombonjeru i odnesem tim dobrim ljudima za njihovu uslugu.

Na šta bi ličilo moje djetinjstvo, moj život i životi mnogih drugih Sarajlija da je pobijedila ta tom mjestu neprimjerena i suluda ideja progresa. Na šta bi uopšte ličio život bez umjetni­kove hrabrosti?

Neki od tih velikih lebdećih odgovora mogu se naći u ovoj knjizi i u likovnom opusu moga oca.

Armije RBiH 2, 72000 Zenica Bosna i Hercegovina +387 32 462 642 vrijeme@ikvrijeme.ba