Muamer Spahić: AVDO HUMO

Dragoslav Draža Marković, jedan od čelnika državnog rukovodstva Srbije tokom druge polovine 20. stoljeća, u svojoj memoarskoj knjizi Život i politika navodi da mu je Branko Mikulić, tadašnji visoki komunistički partijski dužnosnik iz Bosne i Hercegovine, zaprijetio da će, ako se neko u Beogradu usudi objaviti knjigu Avde Hume Moja generacija, oni u Sarajevu odmah “objaviti Koču Popovića”. Avdo Humo i Koča Popović bili su vrlo osebujne ličnosti Titovog socijalističkog doba – intelektualci britkog uma, istaknuti revolucionari komunisti, hrabri partizanski ratnici, narodni heroji, visoki državni dužnosnici socijalističke Jugoslavije… Njihove osobne vertikale – duhovni profil, široko obrazovanje, moralni stav i intelektualni integritet – na kraju su ih neminovno gurnule u opoziciju, ispostavilo se, rigidnom i nedemokratskom sistemu za koji su se tako zdušno borili. Iako uvjereni komunisti, koji su se zalagali za “diktaturu proletarijata”, obojica su imali građansko porijeklo – Koča Popović potjecao je iz bogate trgovačke, a Avdo Humo iz vrlo ugledne i imućne aginske porodice.

 

Avdo Humo rođen je u Mostaru 1914. godine. Školovao se u Mostaru, Bihaću i Beogradu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, studij svjetske i jugoslavenske književnosti. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1935. godine. Pred rat i tokom Drugog svjetskog rata bio je jedan od pokretača i glavnih organizatora patriotskog ujedinjavanja naroda Bosne i Hercegovine u borbi protiv fašizma. Učestvovao je u pripremanju i organiziranju Prvog i Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), bio je vijećnik AVNOJ- a i potpredsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH). Jedan je od pokretača lista Oslobođenje, a bio je ministar i potpredsjednik vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, predsjednik Izvršnog vijeća narodne Skupštine Bosne i Hercegovine, državni sekretar za finansije vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije i potpredsjednik Saveznog vijeća Narodne skupštine Jugoslavije. Od kraja Drugog svjetskog rata do 1963. Godine redovno je biran za republičkog saveznog poslanika. Bio je organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu i dobitnik Nagrade ZAVNOBiH. Iako su mu partijski drugovi zaprijetili da će ga “izbrisati iz istorije”, Avdo Humo će zasigurno biti zapamćen kao jedna od najvažnijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću i to prije svega zbog ključne uloge koju je zajedno s Rodoljubom Čolakovićem i Josipom Brozom Titom imao u reafirmaciji bosanskohercegovačke državnosti na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Za vrijeme Informbiroa 1948. godine prvi se (u početku i jedini) u najužem rukovodstvu Bosne i Hercegovine nedvosmisleno izjasnio protiv Staljinove rezolucije. Proces njegove sistemske izolacije započeo je još šezdesetih, a kulminirao sedamdesetih godina prošljog stoljeća, kada je u Bačkoj Palanci 1971. Godine održao čuveni govor u kojem se, po uzoru na francuske i italijanske komunističke drugove, založio za demokratizaciju socijalističkog društva uvođenjem višepartijskog sistema. Ostao je usamljen, izoliran i osuđen na “gubitak prošlosti”, a onemogućeno mu je bilo kakvo javno djelovanje. Objavio je knjige Godine iskušenja i podviga i Svetozar Marković: filozof  i revolucionar. Pred sam kraj života vrlo pomno je istraživao historiju nastanka građanstva u Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na problem nastanka muslimanskog građanstva i pitanjem nacionalnog opredjeljivanja bosanskih Muslimana. Smrt ga je pretekla da izloži cjelinu tih izučavanja i promišljanja. Avdo Humo bio je obrazovan, rafiniran, aristokratski odmjeren i uviđavan čovjek. Njegovo konspirativno ime u vrijeme ilegalnog rada bilo je “Kulturni”. Umro je u Opatiji 1983. godine od posljedica srčanog udara.

 

Knjiga Moja generacija prvi put je objavljena tek nakon autorove smrti, 1984. godine, i to nakog dugogodišnjih zabrana i opstrukcija tadašnjih bosanskohercegovačkih komunističkih prvaka. Iako knjigu gotovo instinktivno možemo svrstati u domen memoara, zbog miješanja stilova i tematskih cjelina ona se žanrovski, zapravo, gnijezdi između autobiografije i memoara. U prvom, “autobiografskom”, dijelu autor pripovijeda o prošlosti svoje porodice, uspomenama iz djetinjstva, svakodnevnom životu te širem društvenom (političkom, ali i privatnom) okruženju u kojem je živio. U drugom dijelu knjige Humo ne “subjektivizira naraciju” i gotovo isključivo svjedoči o političkim odnosima i procesima u kojima je sudjelovao. Avdo Humo je od intelektualaca, a pogotovo od književnika, očekivao da budu moralno i intelektualno angažirani i to javno, pa ne čudi da je bio fasciniran suptilnim stvaralačkim umom i dubokom moralnom odgovornošću Miroslava Krleže, koji je po njegovu uvjerenju svojim književnim djelom i javnim nastupom krčio puteve modernizmu i naprednijim gledanjima. Ivi Andriću, Dragiši Vasiću i Milošu Crnjanskom zamjerao je da se zbog boljih činovničkih mjesta ili višeg položaja u diplomatskoj službi nisu opredjeljivali za široki front borbe protiv fašizma, nego su ostajali na pozicijama konzervativnog tradicionalizma, i da su im “problemi naroda i borbe radničke klase bili tuđi”. Humina generacija, prema svjedočenju ove knjige, bila je bliža socijalnoj i patriotskoj poeziji Ðure Jakšića, Jovana Jovanovića Zmaja i Alekse Šantića, ali i tada prevođenoj literaturi u izdavačkoj kući “Nolit”. Pomalo je paradoksalno da uprkos očitom preziru koji je imao prema “istaknutim međuratnim piscima”, njegovo pisanje – stilistički i epohalno – pripada onom istom modelu pripovjedačkog realizma koji je na najreprezentativniji način afirmirao 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća majstor pripovjedačke proze Ivo Andrić. I sam se Humo u nekim od najuspjelijih priča u ovoj knjizi približio vrhunskom pripovjedačkom majstorstvu: izbor i gradnja likova, zaplet, zaokruženje obično tragičnih sudbina, atmosfera duboke, strastvene, neobuzdane, samouništavajuće čulnosti (koje toliko ima u prozama njegovog amidže Hamze Hume), tragičan ponor između dviju epoha… – sve je to sabrano i izraženo sa “šmekom” prave, rasne literature.

 

Biblioteka Bosanski portreti, u kojoj objavljujemo ovo drugo, nešto skraćeno izdanje Humine knjige Moja generacija, u sebi okuplja najdragocjenije što je ova zemlja imala i ima – ljude! Avdo Humo bio je rijedak, dragocjen i velik čovjek, a njegova knjiga Moja generacija bez ikakve sumnje spada u red najvećih dometa bosanskohercegovačke političke esejistike i memoaristike, ali i uspomenske književnosti općenito.

Armije RBiH 2, 72000 Zenica Bosna i Hercegovina +387 32 462 642 vrijeme@ikvrijeme.ba