Munib Delalić: UZ TRI IBSENOVE DRAME

Henrik Ibsen jedan je od najvećih pisaca koje je svijet imao. Valja reći da je Ibsen taj svijet učinio svojom domovinom ne samo grandioznim književnim djelom već, na određen način, i svojim životom, živeći dugo upravo u svijetu, izvan granica zemlje u kojoj je rođen. Ali zato se u njegovoj rodnoj Norveškoj, uz, naravno, izraze nemalog ponosa na jednog od svojih najvećih sinova, i nakon stotinu godina od piščeve smrti diskutira, na ovaj ili onaj način, upravo o činjenici da je on 27 svojih najboljih godina proveo izvan granica zemlje, u dobrovoljnom izgnanstvu. A da slučaj nimalo nije jednostavan svjedoči i činjenica da ti isti koji se kritičnije bave Ibsenovim izgnanstvom priznaju da ne vjeruju da bi on svoja velika djela Brand i Peer Gynt, a koja su nastala neposredno po piščevom dolasku u Rim, mogao napisati u ondašnjoj Norveškoj. U svojim pismima iz Italije sam Ibsen umnogome objašnjava svoj slučaj pišući o prilikama u domovini, o prokletstvu koje donose sitni odnosi koji duše čine sitnim. Bilo kako bilo, nepobitno je da je (i) egzil Ibsenom dobio svog pjesnika, da je i njegovim slučajem potvrđeno kako i beskućnost može biti dom, kao što je istovremeno nepobitno da je norveški identitet, i to odavno, nezamisliv bez ibsenovskog pečata.

O Ibsenu i njegovu velikom književnom djelu više-manje sve je poznato, poznata je čak i anegdota, nastala u vrijeme piščeva umiranja, a po kojoj se on, navodno, u jednom momentu pridigao sa samrtne postelje, uzviknuo “naprotiv”, i potom opet legao, zauvijek zaspavši; ta je anegdota, izgleda, bila toliko uvjerljiva da su se učeni i dugo i vrlo učeno sporili oko njezine istinitosti, neki od njih išli su toliko daleko da su tom anegdotom, kao polazištem, čak pokušavali okarakterizirati temeljne crte njegove cjelokupne književnosti… A o temeljnim crtama Ibsenove književnosti pisano je i piše se zaista mnogo, i to posvuda u svijetu. U tim je napisima ukazivano, između ostalog, na krajnju dorađenost i proživljenost njegovih replika koje, uzdižući jezik svakodnevnice do jezika umjetnosti, postaju neka vrsta psihološke stenografije (“Pogledajte Divlju patku”, kazao je Bjørnson, “tamo nema nijedne jedine površne replike, svaka riječ je na svome mjestu; ali je zato na drami intenzivno radio pune dvije godine”). Mnogi upućuju i na važnost podteksta u čemu se Ibsen pokazuje izrazito vizualnim pjesnikom, odnosno na složenost njegova književno-umjetničkog elementarija po kojemu te drame i jesu namijenjene, koliko za scensko izvođenje, toliko i za čitanje. Odavno se ukazuje i na ibsenovsko problematiziranje svevremene tematike, odnosno na Ibsenovu zanimljivost i danas kad su, kako se nerijetko zna istaći, mnoge njegove drame čak i aktualnije nego u vrijeme njihova nastanka.

U ovom prigodnom, bosanskom izdanju tri su drame koje, s jedne strane, svaka za sebe predstavljaju i visoke domete dramske umjetnosti, a s druge pak strane označavaju i neke od prijelomnih momenata u Ibsenovom književnom razvoju. Naime, nakon mladalačkih nacionalno-povijesnih drama napisanih u domovini, i nakon dvaju velikih “dramskih pjesama” Brand (1866) i Peer Gynt (1867), nastalih neposredno po dolasku u Italiju, a kojima i završava njegova nacionalno-romantična faza, Ibsen 1877. piše dramu Samfundets støtter (Stubovi društva) koja je i početak njegova realističnog perioda s problematiziranjem društvene zbilje, s društvom na sceni, a kojom napokon postaje slavan i izvan Skandinavije. U tom je periodu on napisao još tri drame, među njima i Et dukkehjem (Lutkina kuća, 1879), što je svakako Ibsenovo najčuvenije dramsko djelo, i bez kojega je bilo kakav izbor iz njegova stvaralaštva gotovo nezamisliv. Od drame Vildanden (Divlja patka, 1884)) nastaje opet zaokret, ovaj put u pravcu simbolističnijeg i alegoričnijeg načina pisanja, ali i sa sve većim fokusiranjem na složenije psihološke procese kod glavnih likova. Otud, dakle, u ovom izboru upravo ove tri drame.

Iako se, naravno, itekako može govoriti o fazama Ibsenova književnog razvoja, mnogi ipak ukazuju i na stanovitu jedinstvenost i, time, prepoznatljivost Ibsenova rukopisa, i u tematici i u tzv. retrospektivnoj tehnici, s unutarnjom povezanošću od djela do djela, s prožetošću tragičnih i komičnih elemenata, kako u onim realističnim dramama, tako i u dramama simbolično-alegoričnoga karaktera, tako da bi se s pravom svih njegovih dvanaest kasnijih drama moglo smatrati jednom jedinstvenom tekstualnom grupom koja se često zna nazvati Ibsenovom suvremenom dramom. Sam pisac je odbacivao sva alegorična ili simbolična tumačenja svojih djela, uz opasku da on ne traži simbole, nego da opisuje ljude. A da je on zaista opisivao ljude dokaz je i svevremenost mnogih njegovih likova kod kojih je, prije svega, prisutna piščeva usmjerenost ka oslobađanju individue. Mnogi su se pak posebnije bavili analizom Ibsenovih ženskih likovi, i to ne samo legendarnom Norom, već i Heddom Gabler iz istoimene drame, i Ellidom Wangel iz drame Fruen fra havet (Gospođa s mora), i Rebekom West iz Rosmersholma, o kojoj je esej pisao i Sigmund Freud, kao i mnogim drugim, te nimalo nije čudno da je Ibsen danas posebno aktualan u zemljama u kojima su žene još uvijek u potčinjenom položaju.

Možda je manje poznato da je Ibsen iza sebe ostavio i pregršt pjesama, koje je počeo pisati od rane mladosti, a koje je godinama objavljivao po raznim listovima i časopisima. Taj svoj poetski rad, koji uglavnom čini lirika refleksivnoga tipa, on je sabrao u knjigu i objelodanio 1871. godine. Iz te knjige, za kraj ovog skromnog slova o velikom piscu i njegovu djelu, evo i pjesme Nema je više koju sam, nekad davno, pokušao prevesti.

 

Posljednje goste vajne

ispratili smo do kapije;

ostatke oproštajne

još noćni vjetar vije.

U desetostrukoj praznini

vrt i kuća su ležali;

tamo su me tonovi ini

opijena tražili.

Samo slava je bila

prije te noći crne;

gost je samo ona bila –

i sad, daleka, trne.

Armije RBiH 2, 72000 Zenica Bosna i Hercegovina +387 32 462 642 vrijeme@ikvrijeme.ba