Ep o Gilgamešu (akad. Ša nagba imuru) jedno je od najstarijih sačuvanih književnih djela u svijetu, najobimnije književno djelo sačuvano na klinastom pismu, jedno od velikih djela drevnog istoka te najveće djelo svih bliskoistočnih književnosti. Napisan je na akadskom jeziku, na osnovu sumerskih priča iz 18. st. p. n. e. Tako je Ep o Gilgamešu stariji i od indijskih veda Mahabharate i Ramajane te Homerove Ilijade i Odiseje.

Akađani su prvobitno bili nomadski narod koji je živio u središnjem dijelu Mezopotamije. Sargon Akađanin, vojni zapovjednik grada Kiša, osvojio je područje Sumera oko 2370. godine p. n. e. Na obali Eufrata dao je sagraditi novu prijestolnicu, grad Akad, s kraljevskom palačom i hramovima posvećenim svojoj zaštitnici, boginji Ištar. Njegovim daljnjim osvajanjima stvorena je Akadska država, dotad najveća država na Bliskom istoku, koja se prostirala od Perzijskog zaljeva na jugu do planinskog lanca Taurus na sjeveru, te od Zagrosa na istoku do Sredozemnog mora na zapadu. Akađani su preuzeli dotadašnju kulturu Sumerana i klinasto pismo, ali glavni govorni jezik južne Mezopotamije postao je akadski koji, za razliku od sumerskog, pripada skupini semitskih jezika.

Najpotpunija verzija Epa o Gilgamešu nađena je sredinom 19. st. tokom iskopavanja biblioteke kralja Asurbanipala u Ninivi. Ep je zabilježen na jedanaest ploča sa po šest stupaca, sitno pisanih, s oko tri hiljade stihova, datiranih u VII st. p. n. e. Također su u XX st. pronađeni fragmenti drugih verzija epa, uključujući one na huritskom i hetitskom jeziku.

Glavni likovi epa su Gilgameš i Enkidu, o kojima su također napisane posebne pjesme na sumerskom jeziku, a neke od njih napisane su krajem prve polovine trećeg tisućljeća prije naše ere. Međutim, u sumerskim pjesmama nema povezanosti kakvu je našao akadski pjesnik. Ep o Gilgamešu himna je prijateljstvu, koji ne samo da pomaže prevladati vanjske prepreke nego i transformira i oplemenjuje. Malo je takvih maestralnih primjera u svjetskoj književnosti s tim motivom. Možemo mu naći paralelu u prijateljstvu Ahila i Patrokla u Homerovoj Ilijadi. Gilgameš i Enkidu dvije su suprotnosti. Gilgameš je zreo čovjek, koji posjeduje izvanrednu ljepotu i nadljudsku snagu, ali i nezasitnu žudnju za slavom, udruženu s pobunom smrtnog čovjeka protiv sudbine i smrti. Tek pod utjecajem prijateljstva, s divljim, ali blagorodnim Enkiduom, prestaje biti tiraninom, iskreno se radujući prijatelju, priznajući da ga je Enkidu oslobodio grijeha. Da je Gilgameš postao junakom koji posjeduje životnu mudrost i koji luči zlo od dobra pokazuje nam scena iz Šestog pjevanja u kojoj odbacuje naklonost što mu je nudi pohotna i nerazumna boginja Ištar, kao i prizor iz Desetog pjevanja u kojem Gilgameš odbacuje lakomisleni hedonizam peharnice bogova Siduri.

Enkidu je, kao i svaki čovjek po drevnoj mitologiji, stvoren od gline i proživio je sve faze života ljudskog roda, to jest nevin život u prirodi, život pastira i život u urbanoj sredini. Iz toga proizlazi da se u životu Enkidua ogleda život čitavoga čovječanstva, da je njegova sudbina, sudbina čitavoga ljudskog roda. On je rođen u divljini, ali će se u gradu Uruku kultivirati.

Drugi mitološki motivi u Gilgamešu jesu motiv stvaranja prvog čovjeka (Enkidua stvara boginja Aruru), motiv čednosti (epizoda s Enkiduom i bludnicom Šamhat), motiv borbe s čudovištem (borba Gilgameša i Enkidua s Humbabom; možemo uočiti paralele s Herkulovim podvizima i Tezejevim ubistvom Minotaura), motiv slave (tome teži i Enkidu, a posebno Gilgameš, koji smatra da će junačkim podvizima steći slavu, odnosno ime, kao što je tome težio i Homerov Ahil), motiv sudbine poluboga (kakvi su, naprimjer, Herkul i Ahil, a ovaj potonji, iako sin boginje, ima slabu tačku kao i Gilgameš, koji je ipak smrtan, jer je jednu trećinu ljudsko biće), motiv Istočnoga grijeha (činiti ono što je s nebesa zabranjeno, ubistvo Humbabe što će biti poslije kobno, kao i Adamovo kušanje jabuke s drveta spoznaje), motiv smrti (Enkiduova smrt posebno mjesto zauzima u ovom epu, a motiv Gilgamešovog traganja za njim u Podzemnom svijetu srest ćemo u poznatom mitu o Orfeju i Euridici)…

Gilgameš je bio stvarna ličnost, kralj grada države Uruk, peti po redu, koji je vladao sumerskim gradom Urukom i živio između 2750. i 2650 p. n e. Njegovo je ime na sumerskom jeziku Bilgameš. Nakon smrti postao je mitska ličnost, kao sin uručkog vladara Lugalbande i boginje Ninsun; o njegovom životu nastale su brojne priče, kojih je vrhunac ovaj ep. Ta djela možemo usporediti s narodnim pjesmama Južnih Slavena o Marku Kraljeviću.

Sačuvane sumerske epske legende o Gilgamešu (svega ih je devet) nisu sjedinjene ni u jednoj grupi djela. Tri legende poznate su samo iz prepričavanja, ostalih šest sačuvane su i objavljene. Rane legende odnose se na tzv. Nipurski kanon, koji je bio dio akadsko-sumerskog epa. Akadsko-sumerske legende o Gilgamešu sačuvane su u popisima datiranim početkom drugog tisućljeća prije naše ere. Međutim, na temelju brojnih grešaka i netačnosti pisara, kao i na temelju prirode jezika koji je zvučao arhaično za to vrijeme, istraživači vjeruju da je ep nastao mnogo ranije. Iako je uobičajeno da se ovo veliko djelo naziva epom, u njemu je znatno manje epskih elemenata nego u drugim poznatim svjetskim epovima. S obzirom na to da je Gilgameš nastao očito prije nego što su carevi utemeljili jedinstvo božanskog panteona, kao i na temelju podataka o širenju akadskog jezika u južnoj Mezopotamiji, njegov se nastanak odnosi na period od XXIII do XXI st. p. n. e. Od kraja drugog tisućljeća do VII i VI st. p. n. e. uobličena je konačna verzija epa – “ninivska”, koja je pronađena u Asurbanipalovoj biblioteci. Ninivska verzija okončava se Jedanaestim pjevanjem. Njoj je poslije mehanički priključeno tzv. Dvanaesto pjevanje koje je nastalo kasnije i doslovni je prijevod na akadski jezik sumerske pjesme Bilgameš i vrba. U njoj je riječ o tome kako se Enkidu odlučio spustiti u Podzemni svijet kako bi vratio bubanj, ali istovremeno krši zabrane pa se ne može vratiti. Gilgameš apelira na bogove i, kao rezultat toga, dopušteno mu je da komunicira s duhom Enkidua, koji mu je govorio o sudbini mrtvih. Radnja tog pjevanja odigrava se prije onih u prethodnim pjevanjima i tu je Enkidu Bilgamešov sluga. Prevodioci Gilgameša, na engleski jezik Maureen Gallery Kovacs (objavljen 1998.) i Andrew George (1999) te prevodilac na ruski I. M. Djakonov (1961), s pravom su to pjevanje izostavili, a to čini i prevodilac ovog izdanja.

Kraj Jedanaestog pjevanja doima se kao kraj cijelog epa s prstenastom strukturom. Na početku epa kao i na kraju opisuje se grad Uruk, grad iz kojeg je Gilgameš pošao i u koji se vraća.

Primarni elementi kojima autor Epa postiže velik umjetnički dojam jesu refreni i paralelizam, dok ritmički efekt u Epu pjesnik postiže varijacijama obrazaca ponavljanja. U tome je sličnost književnog djela s muzičkim. Zahvaljujući tome što su u Epu zastupljeni pojedini kompozicioni i fabularni elementi iz narodnog stvaralaštva, Ep o Gilgamešu po svom karakteru ubraja se u narodnu tvorevinu. Činjenica da iza njega stoji jedan autor (ploče imenuju svog autora Sin-Leqi-Unninni, što znači Bože mjeseca, prihvati moju molitvu) ni u kojem slučaju ne odriče nam pravo da ga smatramo narodnom umotvorinom.

Velik interes javnosti u cijelom svijetu izazvala je priča o Potopu iz Jedanaeste ploče. Očita je sličnost tamošnjeg opisa Potopa s onim u Bibliji, te se pretpostavilo da je za biblijski opis Potopa nađeno nadahnuće u Gilgamešu, odnosno mnogim bliskoistočnim legendama u kojima se nalazi opis Potopa.

Istraživači nalaze u Bibliji i druge paralele s Gilgamešom. Naročito se ističe sličnost između priče o Enkiduu i Šamhat s biblijskom pričom o Adamu i Evi. Tu je i motiv zmije, simbola demona i vraga koja Gilgamešu ukrade biljku koja vraća mladost, a u Bibliji nagovori Evu i Adama da kušaju jabuku s drveta spoznaje.

Riječi Peharnice bogova Siduri Sabitu, upućene Gilgamešu u Desetoj ploči, ponavljaju se i u Knjizi Propovjednika (Propovjednik 9: 7–10).

Ima li Ep o Gilgamešu sretan kraj? Mogli bismo reći da nema, jer suprotno logici mitološke bajke Gilgameš gubi biljku koja vraća mladost. S druge strane, može se reći da ima, jer se Gilgameš ipak sretno vraća, nakon što je podigao veličanstveni Uruk i postigao slavu junačkim podvizima te time stekao ime za vječnost. Po njemu, svrha života je u časnom radu, u tvorenju velikih djela kojima se postiže vječno ime, ravno besmrtnosti utjelovljenoj u sjećanju i spomenu budućih naraštaja. Upravo je to ono što ovome djelu – koje govori o prijateljstvu, junaštvu, veličini čovjekova duha izraženoj slavnim djelima, kao i o besmrtnosti slave – osigurava trajnu vrijednost i čini ga tako bliskim i savremenim čitaocu. Zato se Ep o Gilgamešu ne završava njegovom smrću, već upućivanjem na veličanstvene bedeme Uruka, kakve neće sagraditi nijedan kralj poslije Gilgameša.

RECENZIJE