Željko Grahovac: ILIJADA

U Predgovoru smo imali dva važna zadatka: objasniti značaj Ilijade kao prvog velikog književnog djela zapadne kulture, čija je kolijevka Stara Grčka (samim tim i značaj Homera kao prvog velikog autora zapadne književnosti) te obrazložiti projekt novog lektirskog izdanja izbora iz Ilijade. U Pogovoru ćemo pokušati otvoriti prostor mladim čitaocima za razumijevanje, analizu i interpretaciju Ilijade. To je djelo u svim epohama, svim jezicima, nacionalnim kulturama i obrazovnim sistemima Zapada uvijek bilo u sastavu obavezne školske lektire; to je izvor na kojem su se napajale i na kojem su stasavale književna pismenost i književna kultura nebrojenih generacija – pa se stoga i u ovo naše vrijeme, kao i u vremenima koja tek slijede, i mi i oni koji dolaze iza nas, moramo nadnositi nad tim izvorom, moramo se uvijek iznova učiti da zahvatamo i da pijemo iz njega.

Ilijada je junački ep čiji je sadržaj preuzet iz drevne baštine junačkih narodnih pjesama o Trojanskom ratu, koji je po mitskoj predaji vođen u dvanaestom vijeku prije nove ere – a bio je preduzet kao osvetnička ekspedicija velike vojske ahejskih plemena protiv maloazijskog grada Troje; naime, trojanski princ Paris (Aleksandar) na prevaru je, tokom diplomatske misije u Sparti, zaveo i oteo lijepu Helenu, ženu spartanskoga kralja Menelaja, te ju je, zajedno s velikim blagom iz kraljevske riznice, doveo kući u Troju (drugim imenom Ilij). Te su, kao i brojne druge junačke pjesme recitirali putujući pjevači rapsodi – ali je to za Homera bio samo okvir unutar kojeg je on ispričao (ispjevao) svoju priču. O čemu priča Homerova Ilijada, šta je njen osnovni motiv?

Kao što to često biva i kasnije, u velikim djelima svjetske književnosti, osnovni motiv izlaže se odmah na samom početku: pjesnik zaziva Muzu (boginju koja mu pomaže u nastanku i sklapanju književnog djela – u ovom slučaju to bi trebala biti Kaliopa, boginja epskog pjesništva):

“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj, Ahileja, Peleju sina…”

Zašto je tako i toliko ljut Ahilej, tesalski kralj, sin smrtnika Peleja i boginje Tetide, koji se među svim ahejskim junacima izdvajao snagom, vještinom i hrabrošću? Odmah na početku Homer je razvio taj središnji motiv Ahilejeve srdžbe, odnosno njegovu svađu s vrhovnim zapovjednikom ahejske vojske kraljem Agamemnonom (vidi sažetak ispred izbora stihova I pjevanja). Agamemnon, mikenski kralj, u statusnom smislu iznad je Ahileja – on je zapovjednik ahejske vojske i kao takav može i Ahileju nametnuti svoju volju; u ovom slučaju, budući da je bio višom silom (zbog intervencije boga Apolona, koji je u ahejski tabor poslao kugu) primoran velikašu i Apolonovom svećeniku Hrisu vratiti njegovu kćerku Hriseidu, on će svoju vladarsku sujetu i samovolju namiriti tako što će od Ahileja preoteti robinju Briseidu. Upravo zato što je Ahilej prvi otvoreno ukazao na Agamemnonovu pogrešku, kad je ovaj odbio, uvrijedio i otjerao Hrisa koji je s bogatim darovima došao da otkupi svoju kćer, u sklopu ratnog plijena pripalu glavnom zapovjedniku – upravo zato će se Ahilejevom robinjom obeštetiti te tako i njemu samom, ali i svim ostalim Ahejcima pokazati svoju vladarsku moć.

Cjelokupna radnja Ilijade raspliće se oko ovog središnjeg motiva Ahilejeve srdžbe, odnosno nepravde njemu učinjene: sam Zeus, vrhovni bog u skladu s čijom se voljom sve zbiva (što Homer nagovještava već u prvim stihovima spjeva) pružat će podršku Trojancima za sve vrijeme Ahilejevog uzdržavanja od borbe: jasno je da bez sudjelovanja Ahileja i njegovih Mirmidonaca ne samo da Troja neće pasti, već će se i tabor silne ahejske vojske naći u bezizglednom položaju. Glavnu nit zbivanja nadalje povezuje u IX pjevanju opisano poslanstvo Odiseja, Feniksa i Ajasa/Ajanta, koji su odaslani Ahileju da ga umole i privole priključiti se borbi (i koji se, opet zbog srdžbe Ahilejeve, vraćaju neobavljena posla ); potom tu glavnu nit nastavlja u XVI pjevanju Patroklovo uključivanje, s Mirmidoncima, u borbu i njegova pogibija od Hektorove ruke, ali i uz pomoć samog boga Apolona (pogibija koju posredno uzrokuje opet ta srdžba, jer Ahilej i dalje sam neće da se bori, već pušta najboljeg prijatelja u bitku – ali pod uvjetom da se odmah vrati čim suzbiju Trojance od ahejskih lađa, što ovaj, naravno, ne ispunjava); napokon, ta srdžba Ahilejeva pretvara se u pomamnu želju za osvetom zbog smrti najboljeg prijatelja – i tek tad se on uključuje u borbu, staje na čelo ahejske vojske i suzbije neprijatelje u zidine Troje, a Hektora ubije. To ga, međutim, ne zadovoljava i ne umiruje, još je srdit i skrnavi mrtvo Hektorovo tijelo – da bi se tek u posljednjoj velikoj sceni spjeva, u razgovoru s Hektorovim ocem i trojanskim kraljem Prijamom, napokon prelomio, vratio očajnom ocu mrtvo tijelo sina, najvećeg trojanskog junaka i konačno se pomirio sa sudbinom.

Pitamo se, dakle, ko je glavni lik Ilijade, odnosno (znajući da je to Ahilej, a uz njeg još Hektor, Paris, Agamemnon, Prijam, Patroklo…) pitamo se, zapravo, kao kakvog (i kao kakve) Homer stavlja njega i ostale važne likove u prvi plan? Na prvi pogled čini se da ih on opjevava i opisuje samo kao ratnike i junake, onako kako su to činili i anonimni pjevači rapsodi, koji su u junačkim pjesmama slavili drevne ahejske heroje. Međutim, to nije sasvim tačno, i sigurno nije kad je riječ o Ahileju; Homer otkriva u njima izdvojene, zasebne i u sebi protivrječne ljude, sa složenim duševnim sadržajima, s ljudskim vrlinama i slabostima, vrlo precizno rasplićući i raspoznavajući njihove sudbine i one unutarnje sile što ih nadrastaju i pobjeđuju – čak i onda ako su na bojnom polju nepobjedivi (kao što je to slučaj upravo s Ahilejem). Ilijada je prvo veliko djelo u povijesti zapadne književnosti upravo zato što se s njom prvi put prelazi granica od mitskog ka povijesnom svijetu, granica između herojskog ratničkog morala (morala koji je bio kolektivan, plemenski i u kojem su i one najviše, i uopće sve vrijednosti bile svedene na snagu i vještinu ratovanja i na materijalna dobra, dostupna i pripadajuća isključivo toj snazi i vještini) i moralnog osjećanja čovjeka pojedinca s kojim se on izdvaja, na bilo koji način, iz kolektiva kojem pripada. U mitskom pretpovijesnom svijetu svi, pa i oni najmoćniji, primorani su slijepo se pokoravati božanskim silama koje ih suvereno nadrastaju (moliti im se, prinositi im žrtve, prozirati i otkrivati njihove namjere, uz pomoć proroka i vračeva, kako bi im blagovremeno izašli ususret) – a ljudska povijest započinje tek onda kad čovjek sām, kao jedinka, snagom svog osjećanja, uma, htijenja, stava i akcije, zadobija moć da direktno utječe na svoju sudbinu, da sām izabere rasplet unutar sudbinskog puta koji su mu trasirali bogovi. Ahilej i posebno Odisej zapravo su prvi likovi u kojima se ogleda ta i takva čovjekova moć: Ahilej, simbol snage, ratničke vještine i nepobjedivosti, i Odisej, simbol dovitljivosti, prilagodljivosti, inteligencije i upornosti s kojima ljudski razum i volja mogu stati naspram sila koje ih nadrastaju, suprotstaviti im se, pa i nadvladati ih.

Ahilej je prvi lik koji je sām izabrao svoju sudbinu. Zahvaljujući svom božanskom porijeklu (majka mu je bila boginja Tetida) on je znao šta mu je od bogova suđeno: ako se uspije pomiriti s ljudima i s bogovima, čekaju ga i materijalno blagostanje i duboka starost u Tesaliji kojom će kraljevati – ali, ako to ne uspije, čekaju ga skora smrt na bojnom polju i posmrtna slava najvećeg junaka. Da se pokorio herojskom ratničkom moralu, primio bi silne darove koji su mu nuđeni da se uključi u borbu, savladao bi svoju srdžbu i svoj ponos – i izabrao i za Ahejce i za samog sebe povoljniju varijantu sudbine: niti bi toliko Ahejaca izginulo opsjedajući Troju, niti bi sam Ahilej tu pod Trojom stradao; mogao se čak i vratiti kući s Mirmidoncima prije okončanja pohoda na Troju, i tad bi dočekao duboku starost u blagostanju… ali ne bi stekao posmrtnu slavu najvećeg heroja. Zato je Aristotel ustvrdio da je Ahilej prvi tragički lik, a samim tim i Homer da je prvi tragički pjesnik. Legenda o “Ahilovoj peti” zapravo je bajkovita, metaforična predstava o jedinoj slabosti najvećeg i nepobjedivog junaka. Djetinjasto bi bilo doslovno povjerovati u mitsku sliku o malom, tek rođenom Ahileju, kojeg je njegova božanska majka za petu držala dok ga je umakala u vodu koja će ga učiniti neranjivim (pa će zato peta ostati jedino mjesto na njegovu tijelu na koje je ranjiv i zbog kojeg može poginuti). Tek će nam Homer pojasniti da je “Ahilova peta”, ustvari, njegova srdžba, njegov ponos, njegova tvrdokornost i nepokornost: te ga osobine nadrastaju, postaju nesavladive demonske sile koje njime upravljaju – i zbog njih, nemoćan ili nesklon tome da ih potisne i savlada, na kraju i sam stradava.

Vrlo je bitno uočiti da se, kompozicijski gledano, Ilijada zaokružuje i završava Hektorovom sahranom i Ahilejevim pomirenjem s ljudima i s bogovima (sa sudbinom); nema priče o Ahilejevoj smrti, kao ni o početku opsade, niti o samom padu Troje (o tome će pjevati druge pjesme i epovi). To nam potvrđuje da je Homer velik pjesnik, koji jest iskoristio, i u sadržajnom i u formalnom smislu, stariju baštinu junačke epike – ali ju je kao autor pojedinac nadrastao, zadržao je samo njen okvir, dajući svoju sliku, svoju priču, svoju interpretaciju u vezi s onim što je dio baštine drevne grčke kulture. To je priča koja počinje time kako se i zašto Ahilej rasrdio na ljude i bogove, a završava time kako se on napokon pomirio i s ljudima, i s bogovima, i sa samim sobom.

*

Jedna od važnih odlika epskog pjesništva jest objektivnost u prikazivanju događaja i u oslikavanju likova; tako je i Homer u ovom spjevu nepristrasno predstavio likove, zbivanja i odnose na obje sukobljene strane. Ako je Ahilej junak bez premca na ahejskoj strani (a uz njega su tu i Diomed, recimo, i gorostasni Ajas/Ajant), silan je junak i Hektor (uz njega još Sarpedon, naprimjer, ili Eneja). Ako su Ahejci mnogo puta nadjačali u borbama Trojance, ni ovi im nisu više puta ostajali dužni: spjev je prepun obrta i promjena u ratnoj sreći na obje strane. Sam lik Hektora dat je i razvijen iz više uglova – i sa bojnog polja, i kroz odnos njega i brata Parisa (Aleksandra), pa i kroz odnose njegove s užom porodicom, posebno sa ženom Andromahom i malim sinom (Astijanaksom). Sa svih strana oslikan, Hektor je ništa manje velik junak od Ahileja, i u borilačkom, i u moralnom smislu – s tim što je u sravnjivanju s prevrtljivim, brbljivim i ne tako hrabrim bratom Parisom (miljenikom boginje Afrodite) prava gromada. Posebno je potresno oslikana porodična atmosfera unutar zidina Troje (VI pjevanje, od 400. do 502. stiha), kad Homer prenosi dugi razgovor Hektorov sa ženom Andromahom i oslikava intimnu atmosferu bračne ljubavi i odanosti, zabrinutosti i strepnje ženine za Hektorov život i za mogućnost spasavanja ljudstva opsjednutog grada (posvećujući tom dijalogu čitavih stotinu stihova, sasvim neprimjereno karakteru junačkih epova, u kojima se intima, porodične slike i ugođaji spominju tek usput).

Osim Andromahe, Homer od ženskih likova (koji su, jasno, u junačkom spjevu morali biti sporedni) prikazuje i lijepu Helenu (vidi sažetak III pjevanja), pa i Ahilejevu miljenicu Briseidu (u XIX pjevanju, kad oplakuje mrtvoga Patrokla), te Prijamovu ženu i Hektorovu majku Hekabu (u posljednjem pjevanju, kad brine za sudbinu muža koji se sprema Ahileja moliti za mrtvo tijelo svoga sina Hektora). Iako je status žene u primitivnoj ratničko-plemenskoj zajednici bio nužno nepovoljan, Homer je kroz ove opise ipak uspio dočarati  značaj žena u životu velikaša i ratnika tog doba; supruge su bile majke zakonitih nasljednika i gospodarice doma (redovito s puno djece i s puno drugih žena, inoča), a čak i kada su kao ratni plijen pripadale ovom ili onom junaku s pobjedničke strane (kao što je to slučaj s Briseidom i Ahilejem), one su nerijetko mogle, kao inoče, imati i posebnu naklonost i podršku muškarca kojem su pripale.

Istaknuto mjesto u Ilijadi imaju likovi mudraca proroka, odnosno vračeva koji su imali moć gonetanja božijih namjera i odluka; na trojanskoj strani tu je Helen, blizanac Kasandrin, sin Prijama i Hekube, Hektorov i Parisov brat, dok se u tom smislu na ahejskoj strani izdvajaju likovi Nestora (mudraca i blagoglagoljivca) i Kalhanta (vrača i proroka koji u I pjevanju tumači volju Apolona, koji je na Ahejce poslao kugu). Oni su, među smrtnim ljudima, svojevrstan pandan likovima polubožanstava ili božanstava koji, u službi olimpskih bogova, prenose vijesti i poruke, naloge i zapovijesti bogovima i ljudima (Irida, božanska glasnica, ili Hermija, pratilac Prijamov na putu do Ahilejeva šatora).

Junaci na bojnom polju opisivani su u skladu s tradicijom junačkih pjesama, s naglašenom patetikom i povišenim tonom, uz redovnu upotrebu ustaljenih i ukrasnih epiteta, hiperbola (preuveličavanja) i realističkih, naturalističkih opisa žestokih borbi i stradavanja u njima. Osim Diomeda, Menelaja, Agamemnona, Ajasa/Ajanta, Patrokla, Odiseja (na ahejskoj), te Hektora, Eneje, Parisa, Sarpedona, Euforba, Glauka (na trojanskoj strani) spominju se još deseci više ili manje značajnih junaka – i to često s objašnjenjima u vezi njihova porijekla i statusa, a posebno u prikazima direktnih duela u bici (uz izuzetno sirove i surove opise ranjavanja i smrti – koji uključuju “razglobljena koljena”, “oči prosute u prašinu” i sl.). Međutim, kad je o ovome riječ, u VI pjevanju ima i nesvakidašnji prizor pozdravljanja i bratimljenja ahejskog heroja Diomeda i trojanskog ratnika Glauka: susrećući se na bojnom polju, umjesto da započnu međosobni duel, oni se, prepoznavši jedan drugog, izgrle, izljube i darivaju svijetlim oružjem i skupocjenim darovima – jer su odranije u zavjetnom prijateljstvu što su ga sklopile njihove porodice. Dakle, ovdje Homer ukazuje na važnost i snagu zadate riječi i sklopljenog bratstva – koji mogu biti jači i od neprijateljstva na bojnom polju i od borbenog žara ratnika.

Napokon, moramo se osvrnuti i na to kako Homer opisuje bogove, kao aktivne sudionike zbivanja ispričanih u spjevu. Iako za unutrašnju povezanost i sljedstvenost radnje u Ilijadi božansko posredovanje nigdje nije neophodno (osim na početku, kad Apolon uzima u zaštitu svog svećenika Hrisa i šalje kugu na ahejski tabor) – bogovi su sve vrijeme tu, oni nadziru zbivanja u vezi s opsadom, ispoljavaju svoje želje i naklonosti, pa i interveniraju ili čak aktivno sudjeluju u bitkama. S ahejske strane (kao njihovi pomagači) tu su Atena, Hera, Zeusova žena, Posejdon, bog mora i zemljotresa, Hermes, Tetida i Hefest – dok trojansku vojsku podržavaju bogovi Apolon, Afrodita, Ares, Artemida i Leta. Slika bogova i njihovih odnosa na Olimpu nije mnogo drugačija od slike odnosa i ponašanja jonske i eolske vlastele u ta pradavna vremena: i Zeus kao vrhovni bog sliči vrhovnom plemenskom starješini ili kralju. Među njima ima i razmirica i nesloge, često su pakosni, ljubomorni i osvetoljubivi – dakle, u moralnom smislu nisu ništa bolji od ljudi (iako su besmrtni i snagom daleko iznad njih). I kod bogova je pravdu od nepravde ponekad teško razlučiti i odvojiti, upravo zbog egoizma i pristrasnosti što ih često ispoljavaju – a odnos ljudi prema njima podrazumijeva diplomatski oprez i suzdržanost, često i nepovjerenje, pa ponekad i razočaranost u njih (uza svu smjernost, pokornost i spremnost na žrtve što ih njima moraju položiti). Homer u svom spjevu razvija zapravo kritički stav prema mitologiji, samim tim što i bogovima i svojim smrtnim junacima stavlja u usta prijekore i zamjerke u vezi s odlukama i potezima pojedinih božanstava, ili zbog njihove divlje ćudi i nepredvidljivosti. Aktivno sudioništvo bogova u boju Homer s mjerom oslikava (naprimjer, Apolona i Atenu, Aresa i Posejdona kad stupaju u akciju, i to samo u kritičnim momentima tokom bitaka) – održavajući pritom Zeusov nadzor i upliv kao suveren i obavezujuć i za ljude i za ostale bogove. Posebno je važno s tim u vezi ukazati na epizodu (u XVI pjevanju) s pogibijom Sarpedona, Zeusova najdražeg sina (koji se borio na strani Trojanaca): njega je u borbi nadjačao Patroklo, a Zeus u momentu dolazi u iskušenje spasiti svog ljubimca. Ipak, njegova žena Hera opominje ga – ako bi u tom trenutku dozvolio sebi da bude subjektivan i pristran, samim tim bi i ostalim bogovima dao primjer da preko vrhovne volje i utvrđene sudbine interveniraju za svoje štićenike i ljubimce. Zato Zeus teška srca pušta tok zbivanja onako kako i treba da se odvija i svjedoči pogibiji Sarpedona – a jedini način na koji je mogao i smio izraziti svoje osjećanje i svoju naklonost bio je da prospe krvave božanske suze na zemlju gdje mu je sin poginuo i da pošalje bogove Sna i Smrti da pokupe Sarpedonovo tijelo, da ga ritualno očiste, prenesu u zavičaj i sahrane.

*

Kao tipičan ratnički spjev, Ilijada, u zapadnoj kulturi, prethodi sličnim spjevovima kasnije ispisanim na raznim jezicima – kakvi su, naprimjer, Pjesma o Cidu, Pjesma o Nibelunzima, Pjesma o Orlandu… Žanrovski pripada najranijoj formi epskog pjesništva, nastaloj i razvijanoj najprije unutar usmene narodne književnosti (tzv. primarni usmeni ep) – gdje se velike priče izlažu u stihovanoj formi, s posebnom ritamskom organizacijom iskaza (kako bi se sadržaj mogao što lakše zapamtiti i usmeno prenositi). Druga vrsta, sekundarni ili umjetnički ep (npr. Vergilijeva Eneida) nastao je imitacijom prvog, ali nije morao preuzeti stroge principe ritamske organizacije stiha (jer nije bilo potrebe da se umjetnički epovi pamte naizust ni da se usmeno prenose). Sa svojih 15.696 stihova Ilijada spada u najobimnije spjevove drevnog doba; ispisana je posebnom vrstom stiha – heksametrima, koji imaju od 12 do 17 slogova i redovno sadrže šest (otud im i naziv) ritamskih stopa, od kojih je samo zadnja nužno dvosložna, a prvih pet su, kombinirano, trosložne i dvosložne. Trosložne stope (daktili) imaju dug prvi i preostala dva kratka vokala, dok dvosložne imaju dva duga vokala (spondeji). Posljednja šesta stopa najčešće je trohej, koji sadrži jedan dug i jedan kratak vokal.

U stilističkoj ravni, prva odlika koja pripada usmenom epskom pjesništvu uopće, a nasljeđuje je i Homer, jest sklonost ponavljanjima; u naučnoj analizi Homerovih spjevova utvrđeno je da se od ukupnog broja (oko 27.000) stihova Ilijade i Odiseje gotovo 30% njih barem jednom ponavlja. Ponavljaju se u nizovima prvenstveno oni tipični prizori (opisi naoružanja i opreme, gozbi, ratničkih duela, prinošenja žrtava bogovima, naricanja nad poginulima itd.), pri čemu se često koriste iste ili slične sintagme i formulacije. Ponavljanja, osim toga, u velikoj mjeri obuhvataju i epske formule ili ustaljene i ukrasne epitete – kojih, identičnih po leksičkoj strukturi, ima mnoštvo (ne samo u raznim pjevanjima, nego često i u jednom istom pjevanju).

Potom izdvajamo tipične epske forme izlaganja: invokacija (zazivanje), epska pitanja i odgovori, apostrofa ili izravno obraćanje, te pripovjedačko prenošenje dijaloga (gdje se dovršeni upravni govor jednog sudionika razdvaja standardnim jednostihovnim ili dvostihovnim komentarom najavom od odgovora onog drugog, koji će uslijediti). Odlike tih formi izlaganja su: opširnost, svečan (povišen) ton, koncentriranje na detalje, razvučenost, česte retardacije (usporavanja) radnje, odlaganje poenti, odsustvo žurbe, napetosti i neizvjesnosti. Od samog početka svi praktički znaju sve – i da će Troja pasti, i da će Hektor i Ahilej poginuti, i da će se volja bogova nužno ispuniti; ne smijemo smetati s uma da je najsnažnije umjetničko dejstvo primarnog usmenog epa upravo u samom deklamovanju, u neposrednoj naraciji, s određenim naglascima i ritamskim obratima karakterističnim za svečano intoniran govor (pjev) deklamatora – upravo kao što bajke za laku noć djeluju na djecu tako da ih uvijek iznova iščekuju s istom napetošću, iako su ih već mnogo puta slušala. Kod Homera se posebno ističu originalna poređenja i metafore, koji dinamiziraju priču i razbijaju monotoniju epskog izraza. Homerov jezik u leksičkoj ravni ima tu osobenost da naprosto vrvi kovanicama složenicama i osobito složenim imenično-pridjevskim sklopovima: Hektor je “konjokrota” i “ljudomora”, boginja Hera je “bjeloruka” i “kravooka”, Apolon je (kao strijelac) “daljnometan”, konji su “brzokopitni” ili “kopitonosni” ili “visokovrati”, goveda su “visokoroga”, lađe su “visokokljune”, zora je “ranoranka ružoprsta zora” itd. Sve spomenute stilske odrednice preuzimane su, korištene, čak proširivane i razrađivane još cijelih hiljadu godina nakon Homera, u svim kasnijim usmenim i umjetničkim epovima (od Hesioda pa sve do Apolonija s Rodosa i Kvinta iz Smirne) – što najbolje govori o dubokom tragu što ga je Homerova umjetnost ostavila na kasnije generacije.

*

Idejno-značenjska složenost i dubina Ilijade zasnovani su, kao što smo već nagovijestili, na Homerovoj odvažnosti i dosljednosti u sučeljavanju mitskog (božanskog) i povijesnog (ljudskog) svijeta, na prvi put snažno istaknutim protivrječnostima između, s jedne strane, ratničkog plemenskog morala (gdje je pojedinac u potpunosti podređen bogovima i kolektivu kojem pripada i gdje je u cijelosti posvećen idealima i vrijednostima sirove fizičke snage, vojne moći i nasilnog prisvajanja svih materijalnih dobara, pa i samih ljudi, kao ratnog plijena, na čemu se temelji svako bogatstvo) i, s druge strane, moralnog osjećanja pojedinca, na ovaj ili na onaj način izdvojenog iz kolektiva. Homersko društvo još uvijek je ono u kojem je zajednica sve, a pojedinac niko i ništa: progonstvo će još dugo iza Homera biti kazna gora od smrti, a doseljenici, koji mijenjaju životnu sredinu (uglavnom nikad svojom voljom), nemaju ništa bolji status od robova. Homer je bio prvi koji je unutar samog čovjeka pojedinca otkrio one sile koje i njega samog, i situaciju u kojoj se nalazi mogu nadrastati – dakle, ne u božanskoj nadležnosti i volji (kao što je to slučaj u mitskoj slici svijeta), već upravo u njegovu ljudskom osjećanju, stavu, razumu, duševnoj i duhovnoj osobenosti. Ahilej i kasnije Odisej prvi su takvi likovi koji otkrivaju u sebi i ispoljavaju snage i sposobnosti ravne božanskima, snage i sposobnosti koje se očituju neovisno o božanskoj volji: preciznije rečeno, oni snagom i specifičnošću svog osjećanja, stava ili duha uspijevaju da osvoje za sebe slobodu izbora, da osvoje slobodu kretanja svojim životnim putem (koliko god on bio nužno sudbinski trasiran). Samo je Ahilej, takav kakav je bio, mogao napraviti izbor koji je napravio; samo je Odisej, takav kakav je bio, mogao svojim duhom tako i toliko ispuniti i obogatiti lutanje koje mu je bilo suđeno.

Idejna potka Homerova spjeva korijeni u snazi i nesravnjivosti osjećanja Ahilejevog: najprije je to srdžba zbog nepravednosti ljudi i svijeta u kojem oni žive, pa i samih bogova koji su taj svijet tako uredili (da više i najviše imaju oni koji manje ili najmanje to zaslužuju); zatim su to snažna i duboka osjećanja ljubavi: prema Briseidi, koju je zavolio i koju niukoliko nema namjeru tretirati kao plijen, kao posjed što se može zamijeniti ili kojim se može trgovati – ali i prema Patroklu kao nerazdvojnom sudrugu i najboljem prijatelju, za kojeg je u svakom trenutku spreman dati i svoj život, te, napokon, i prema svom smrtnom ocu, koji daleko u zavičaju strepi za njegovu sudbinu (a koji mu se u punom svjetlu ukazuje tek na kraju, kroz lik i sudbinu Prijama). Koliko god izgledalo, na prvi pogled, da je Ahilejeva snaga, veličina i izuzetnost prije svega u njegovu uvježbanom ratničkom tijelu, u njegovoj brzini i vještini baratanja oružjem – to nije tačno: njegova je snaga i izuzetnost prvenstveno u osjećanju, koje je intenzivno, nesravnjivo, nezatomivo i nepotkupljivo. Za sve vrijeme rasplitanja osnovne niti radnje Ahilej sam sve više postaje bolno svjestan svoje zarobljenosti i poraženosti vlastitim osjećanjem: ako je na početku taj i takav njegov stav mogao imati opravdanje u povredi ratničke i junačke časti, pa potom i u hirovitosti i tvrdoglavosti heroja koji neće ni po koju cijenu da popusti (dokle su ga njegovi časni suborci i mogli shvatati, pa i podržavati) – već od IX pjevanja, kad ne prihvata nagovore poslanstva (Odiseja, Feniksa i Ajasa/Ajanta), koji mu kao na dlanu predstavljaju i nude sve razloge i opravdanja za popuštanje i za pomirenje (i iz sfere razuma, i iz domena običajnosti i morala zajednice kojoj pripada, i iz aspekta odanosti, vjernosti i saučesništva ratnika prema svojim suborcima), Ahilej i njegov tvrdokorni stav postepeno postaju sve više nerazumljivi i neprihvatljivi za njegovo najbliže okruženje. To nerazumijevanje i to neprihvatanje, paradoksalno, dostižu vrhunac nakon što Ahilej, zbog Patroklove pogibije i zbog žudnje za osvetom, ulazi u borbu (formalno se mireći s Agamemnonom), donosi Ahejcima prevagu na bojnom polju i ubija Hektora: naime, to što uradi nije mu dosta. I nakon što se srdžba njegova pretvorila u gnjev i želju za osvetom, pa i nakon što je ta osveta izvršena ubijanjem Hektora i suzbijanjem Trojanaca u zidine grada – opet ga snaga, nesravnjivost, nezatomivost i nepotkupljivost osjećanja guše preko svake mjere i podstiču u njemu bolnu nesmirenost: ne može ni da jede s drugovima, ni da spava, pa zato čak i nakon sahrane Patrokla nastavlja skrnaviti Hektorov leš. Tu ga već niko od ljudi ne može ni shvatiti, ni pratiti, ni opravdati: sad je potpuno sam u zavadi s bogovima i ljudima, još uvijek mu nije vrijeme da se s njima i sa samim sobom pomiri. Kad će doći to vrijeme i kako će se to pomirenje desiti?

Ovdje se moramo prisjetiti da je Ahilej znao koja mu je sudbina određena ako svoja osjećanja do kraja bude držao iznad morala i običaja zajednice u kojoj živi: znao je da ga čeka skora smrt u boju. Još u IX pjevanju njegova je realna opcija bila da izabere odlazak kući, da napusti opsadu i da se odrekne slave najvećeg junaka, ostajući dugovječan i u blagostanju, na čelu svog kraljevstva (to je kao svoju odluku čak i saopćio poslanstvu, kao odgovor na lukave nagovore Odisejeve da se priključi borbi). Silina njegove pobune protiv ljudi i bogova, protiv nepravde i povrede časti kojima je bio izložen, bila je tolika da se mogao čak i odreći realno mu pripadajuće vječne slave najvećeg ahejskog heroja. No, kad je Patrokla sa svojim oružjem pustio u boj, da suzbije Trojance od ahejskih lađa, nije predvidio da će se njegov prijatelj zanijeti uspjesima u toj borbi i neoprezno nastaviti da ih potiskuje sve do zidina Troje. Tu je napravio grešku – koju sebi samom nije mogao oprostiti: zato što je osjećanje prijateljske privrženosti i ljubavi prema Patroklu, snagom i dubinom, moglo jedino da se mjeri s osjećanjem srdžbe zbog nepravde i sa iz toga proizlazećom njegovom pobunom protiv ljudi i bogova – upravo zato je bilo moguće da tu srdžbu i njene logične posljedice (suzdržavanje od boja) u trenutku potre i zamijeni žeđ za osvetom zbog pogibije najboljeg prijatelja, kojoj je i sam posredno kumovao (bez obzira na to što će logična i voljom bogova određena nužna posljedica toga biti njegova skora smrt). On je, dakle, bio već mrtav – i zato nije mogao da jede sa suborcima, i zato nije mogao da spava, ni da se raduje skoroj pobjedi nad neprijateljem, i zato je bio mrgodan, šutljiv i okrutan: bio je izdvojen, obilježen, pritisnut svojom odgovornošću zbog pogibije prijatelja – i sad je kao takav i nadalje nepomiren s bogovima, s ljudima i sa samim sobom.

*

Ostaje na kraju samo jedno što treba razriješiti s Ahilejem – hoće li poginuti kao divlja zvijer, do kraja zarobljen u svom osjećanju izdvojenosti i nepomirenosti… ili ipak neće biti tako?! Još samo jedan lik je, po veličini i dramatici svog gubitka i svoje poraženosti, ravan Ahileju: trojanski kralj Prijam. On je imao sve – i sve je izgubio; imao je pedesetero djece, i sa suprugom Hekabom i s brojnim inočama, imao je kraljevstvo (koje će sad pasti, biti uništeno), imao je naklonost bogova u dugogodišnjem otporu jačem neprijatelju, imao je sina Hektora, koji je jedini mogao sačuvati Troju od pada… Prijamu je ostalo još samo jedno – da dostojno sahrani svog sina, heroja Hektora – kao što je i Ahileju ostalo samo jedno da ostvari (ili da ne ostvari): da se pomiri s bogovima, s ljudima i sa samim sobom (ili da u tome ne uspije). U posljednjem pjevanju, u susretu i u razgovoru Prijama i Ahileja, sadržano je najviše stvaralačko dostignuće Homerovo – u tome vrhuni njegova umjetnost: on je uspio pronaći i oslikati taj jedan jedini mogući način kako će se Ahilej pomiriti sa svima i kako će ispuniti svoju ljudsku sudbinu. U slici apsolutnog gubitnika, koji međutim do kraja zadržava svoje ljudsko dostojanstvo i naprosto zrači njime, u slici i prilici sijedog i shrvanog Prijama koji, doduše uz pomoć bogova i uz božansku zaštitu Hermije, uspijeva neopažen doći do Ahilejeva šatora (da moli i da traži tijelo svog sina) – Ahilej će prepoznati, zapravo, sliku i priliku čovjeka kakav je i on, nesretnog i izgubljenog, koji sam poduzima posljednji korak u ispunjenju i zaokruženju vlastite sudbine. Kad mu Prijam, nakon prve zapanjenosti Ahilejeve (kako je uopće mogao proći i doći neopažen do njegova šatora), kao njegov neprijatelj i kao stariji od njega toliko da mu može biti otac, uzima ruku i prinosi je svojim suhim ustima – u Ahileju se odigrava prijelom: iz njega pokuljaju suze, on se sjeti svog smrtnog oca Peleja, koji ga je samo s jednom željom ispratio u rat i koji čeka i nada se da će mu se vratiti:

“A ti se bogova boj, Ahileju, smiluj se na me
Oca se sjetivši svoga – od njega jadniji ja sam,
Koji podnesoh, što nije smrtnik nijedan, te pružih
Ruku k ustima onom junaku, što sina mi ubi.”

(XXIV pjev., st. 503–506.)

To je kulminacija; od tog trenutka Ahilej se preobražava, izražava “krilatim riječ’ma” svoje poštovanje i divljenje prema sijedom starcu, daje nalog da se Hektorovo tijelo pripremi za otkup i da se Prijamovi darovi preuzmu, a sam skače i za sebe i svog (ne)prijatelja zakolje ovcu, da posjednu prije odlaska i da večeraju, kao ljudi… Upravo to: kao ljudi!

“Prizor između Ahileja i Prijama zacijelo je jedan od vrhunaca ljudske duhovnosti i humanosti, događaj kozmičkog značenja, kad sve stane i pred nama se ukaže ljudskost u svoj svojoj punoći i golotinji. Ilijada je ep pun pripovijedanja; svi pričaju i pričaju, ne nedostaju niti brbljivci poput Nestora, a najčešće to je sve isprazno i beznačajno. Ovdje imamo trenutak nadzemaljske šutnje: Prijam i Ahilej zajedno večeraju (Ahilej prvi put jede u društvu poslije Patroklove smrti!), a nakon toga sjede sučelice, gledaju s divljenjem jedan drugoga i – šute! Kao da je vrijeme stalo: dva čovjeka bez egzistencije, bez budućnosti, koji su izgubili sve, i domovinu, i obitelj, i vlastiti život koji im je na izmaku, ali dva prava i potpuna čovjeka, dva utjelovljenja one conditio humana, na kojoj se osniva sve na ovom svijetu. Oni šuteći sjede i s divljenjem gledaju jedan drugoga. Stoljeća protiču u tom trenutku.” (Zdeslav Dukat: Predgovor izdanju Ilijade i Odiseje /Izbor/, str. 15, SysPrint, Zagreb, 1996)

*

I nama je, u ovom pogovoru, preostalo još samo jedno: s obzirom na to da je ovo lektirsko izdanje izbora stihova iz Ilijade, neophodno je da mladim čitaocima i njihovim nastavnicima damo određene preporuke, natuknice i smjernice za analizu i interpretaciju djela. Prije svega, ukazat ćemo na noseće fragmente cjelokupne konstrukcije spjeva, koji najprije i najpotpunije svjedoče o estetskoj ostvarenosti Homerova djela i čijom bismo se analizom i interpretacijom najviše približili samoj suštini, značaju i vrijednosti Ilijade.

Jasno je da bilo koji izbor stihova iz ovog spjeva (u svakom pogledu preobimnog) nikad ne može obuhvatiti sve: stotine knjiga ispisane su tokom vijekova o Ilijadi i Odiseji i pomislili bismo – zar se ima još išta reći o tome što su izučavale i interpretirale mnoge generacije čitalaca i znalaca književnosti…?! No, upravo zato mi fizički nismo u stanju pročitati sve što je o ovoj tematici napisano – a opet smo, bez obzira na toliku dugovječnost ovih Homerovih djela, podstaknuti da iz vlastitog čitateljskog iskustva i “iz svoje glave” progovorimo štošta o njima, da iz vlastitog ugla gledanja i iz ovog našeg vremena dokučimo u čemu je smisao i značaj, u čemu je vrijednost i veličina ovih književnih ostvarenja.

Zato usmjeravamo pažnju mladih čitalaca na I, VI, IX, XVI, XIX, XXI, XXII i posljednje XXIV pjevanje: ovaj izbor sadrži najvažnije i najsnažnije momente spjeva upravo u tih osam pjevanja (od njih ukupno 24). Računajući s tim da su prvo i posljednje pjevanje uzeti u cjelini zasigurno neizostavan dio teksta Ilijade – preporučit ćemo vašoj pažnji još dionicu od 369. do 502. stiha iz VI pjevanja (susret i razgovor Hektora i Andromahe); potom čitav razgovor s Ahilejem iz IX pjevanja (od 182. do 668. stiha), kad ga Odisej, Feniks i Ajas/Ajant bezuspješno nagovaraju da se priključi borbi; onda veliku dionicu iz XVI pjevanja o Patroklovom junaštvu i pogibiji (od 124. do 867. stiha); pa dionice iz XIX pjevanja od 282. do 339. stiha i od 340. do 424. stiha (uz mrtvoga Patrokla i Ahilej se sprema za boj); potom središnju dionicu XXII pjevanja (Ahilej se bije sa Hektorom), od 131. do 404. stiha; napokon, posljednje pjevanje u cjelini, sa svoja 804. stiha.

Za analizu i interpretaciju najpogodniji su fragmenti žestokog dijaloga između Agamemnona i Ahileja (I pjevanje, od početka do 303. stiha), zatim stihovi od 222. do 431. (Odisej i Ahilej u dijalogu), od 432. do 619. (Feniks i Ahilej), te od 620. do 642. (Ajas/Ajant i Ahilej) iz IX pjevanja; dionice iz XVI pjevanja od početka do 47. stiha, od 419. do 568. stiha i od 712. do 867. stiha (o borbi Patrokla i Sarpedona i o Patroklovoj pogibiji); potom dionica iz XXII pjevanja od 248. do 404. stiha o Hektorovoj pogibiji; napokon, najvažnija dionica susreta i razgovora Prijama i Ahileja, od 468. stiha do 694. stiha iz posljednjeg XXIV pjevanja.

U metodičkom smislu, najbolje bi bilo na satu lektire podijeliti zadatke po grupama učenika: naprimjer, jedna grupa može napraviti i izložiti sažetak radnje cijelog spjeva, druga grupa može izabrati nekoliko najboljih (ali što kraćih) dionica za deklamiranje na satu; treća može iz tri ili četiri najvažnije epizode spjeva izvući profil i analizirati glavnog lika; napokon, četvrta grupa mogla bi poraditi na formuliranju i izlaganju generalne ideje cijelog djela. Dakako, mogućnosti ima mnogo – ali je vrlo bitno da se duh ovog spjeva što više približi učenicima i da se problematski istaknu (kroz niz pripremljenih pitanja) one suštinske refleksije, zapažanja i ideje na kojima smo i mi insistirali u Predgovoru i Pogovoru ovom izdanju.

Armije RBiH 2, 72000 Zenica Bosna i Hercegovina +387 32 462 642 vrijeme@ikvrijeme.ba