U ovom kratkom romanu Nikolaidis naslovnog junaka nemilosrdno razgolićuje u pogubnoj dosadi depresije i organskoj neuklopljenosti u društvo, ali i u zavodljivim utjehama u filmu, muzici i literaturi. Antoniju, mimo Umjetnosti, ostaju on sām i Bog, a tu iskonsku jednačinu riješit će brutalno – otvorenom pohvalom mogućnosti samoubistva. Otud Antonije – pronalazeći u historiji samoubica dostojne uzore, poput Kurta Cobaina ili Waltera Benjamina – i napušta Boga, a Nikolaidis ga, svojim već prepoznatljivim potezom, predaje moći Jezika, završavajući roman jednom, od šest hiljada riječi dužom, “mađarskom” rečenicom.