Poigravajući se registrima pop-kulture, autor vješto pripovijeda o graničnim područjima jedne sarajevske stvarnosti. Među kolegama neshvaćen, od porodice otuđen, bespotreban čovjek, novinar crne hronike Adem Džanko, sugovornike pronalazi ili u utvarama svojih priča ili među svojim čudnim i slučajnim duhovnim srodnicima. Jasna i zavodljiva rečenica, suptilni prijelazi između ironije i patetike te skladno miješanje administrativnog i visokog stila otkrivaju autora koji i jezikom i sižeom nadilazi lokalne pripovjedačke manire, sapete između tradicije usmenosti i banalnosti kolumnistike.