O stanju naše biografistike povodom reizdanja knjige Gazi Husrefbeg Ćire Truhelke

U našoj literaturi biografija je još uvijek prilično nerazvijen žanr, za koju se tek ponešto zanima publicistika, često naginjući senzacionalističkom ispredanju legendi, veoma malo književna,  a skoro nikako akademska inteligencija, koja ovu formu prikaza sustavno izbjegava, valjda je smatrajući neznanstvenom ili neserioznom. Mi do danas nemamo ozbiljne biografije ni najznačajnijih ličnosti naše kulture; nađe se ponešto „političkih biografija“ (recimo značajne su tu monografije historičara Husnije Kamberovića o Gradaščeviću, M. Spahi i Dž. Bijediću), ali nedostaju nam i dalje sveobuhvatni portreti života, koji bi zalazili dublje u intimnije, skrovitije slojeve  egzistencije, ispisujući je kao individualnu dramu u povijesnim okvirima. To što je Andrićeva biografija njemačkog novinara Michaela Martensa postala senzacija upravo se može razumjeti činjenicom da su kod nas rijetke biografije koje na temelju izvorne građe, a u književno dopadljivom stilu, nastoje obuhvatiti kompleksnost pa i kontroverznost neke historijske ličnosti. Uzgred budi rečeno, naši filolozi bi se trebali zamisliti nad činjenicom da stranci pišu bolje životopise naših pisaca od nas samih. Neko agresivniji od potpisnika ovih redova mogao bi nazvati skandalom to što mi još nemamo značajne biografske sinteze o ljudima kao što su Mehmedbeg Kapetanović-Ljubušak, braća Ćorovići, Safvet-beg Bašagić, Hamza Humo, braća Korkuti, Meša Selimović, Derviš Sušić, da pomenemo samo književnike ili intelektualce, a ne recimo zanimljive pojave poput Hadži Loje (o kojem se pisalo, ali uglavnom u formi pripovijesti ili romana). Recimo i to da o fragmentima života nekih ličnosti znamo ponešto samo zahvaljujući skicama koje je u svom Sarajevskom nekrologiju napisao Alija Nametak. Nešto bolje, makar prividno, stojimo sa memoarima i autobiografijom, prije svega, jer su nam socijalistički političari, kao Avdo Humo i Rodoljub Čolaković, ali i dio mladomuslimanskih aktivista kao što je Munir Gavrankapetanović, ostavili upečatljiva svjedočenja.

Sve u svemu, čak bi se moglo reći da u našoj kulturi vlada stanoviti strah od biografije: da li su u pitanju staromodni porodični obziri, ili prezir prema arhivskom radu nekih naših poststrukturalistički obilježenih književnika i književnih historičara, ili je pak posrijedi neki dublji, strukturalni zazor naše kulture prema činjeničnom sučeljavanju sa samom sobom – a biografije su često upravo to – valjalo bi pomnije analizirati na nekom drugom mjestu. No, napomenimo u vezi s tim još jednu stvar: veliki njemački analitičar kulture Siegfried Kracauer u svom je eseju o biografiji kao  „novograđanskoj umjetničkoj formi“ iz 1930. godine tadašnju fascinaciju ovim žanrom objašnjavao potrebom građanskog čitateljstva za orijentacijom u haotičnom doživljaju povijesti, jer sam život neke osobe o kojoj se piše daje već po sebi izvjesnu zaokruženost, odnosno „garantira formu“, kao „kopno u moru bezobličnosti“. Otuda je građanska epoha u nemirnim vremenima u biografiji vidjela „kristalizaciju povijesnog zbivanja“. Kracauer tu tendenciju kritički promatra kao „bijeg“ iz dezorijentiranosti sadašnjice, no mi bismo mogli obrnuti odnosno prilagoditi Kracauerovu tezu i u našem kontekstu averziju prema biografskom shvatiti i kao predgrađanski bijeg od forme ili uobličavanja naše stvarnosti koje bi, već zbog karaktera žanra, bilo uvjetovano činjenicama.

Kako god, ostaje dojam da nam tu nešto krucijalno nedostaje, te da se prema „junacima našeg doba“, ali i prethodnih epoha, uglavnom odnosimo u modusu neproduktivne glorifikacije (čiji dometi ne sežu dalje od epskih pjesama), ili ideološki motivirane demonizacije, svejedno. Istina, postoji jedan podzemni segment naše kulture, u kojoj biografska forma ima značajan status, a to su čaršijske priče, ulična predanja, kafanski tračevi, ne treba ni njih potpuno zanemariti, ali oni ovise o usmenom lancu prenošenja, izuzev ako ih, kako se zna dogoditi, neki žurnalista ne uobliči u zgodnu novinsku kolumnu.

Zbog ovog velikog nedostatka u našoj literaturi treba pohvaliti ideju i koncept Izdavačke kuće Vrijeme da zasnuje ediciju Bosanski portreti u kojoj već gotovo desetljeće i po, u nažalost ne u odveć redovnom ritmu, izlaze knjige o znamenitim ili naprosto zanimljivim ličnostima naše prošlosti, kao što su Branko Ćopić, Mak Dizdar, Ismet Mujezinović, Mehmed-paša Sokolović, Kulin ban, Ćiro Truhelka,  Avdo Humo… Unutar ovog metažanrovske metafore „portreti“ nailazimo i na autobiografije i na biografije pisane iznutra (od člana porodice), ili na biografističke radove starijih, a danas novopriređenih, ili savremenih autora. Ima tu i biografsko-esejističkih osvrta (Tomaševa knjiga o Ivici Osimu ili Topčićeva o Safetu Sušiću, recimo), ali i ima i klasičnih životopisa. Među ovim posljednjim izdvaja se i najnovija publikacija unutar ove edicije: Gazi Husrefbeg Ćire Truhelke, koja je prvobitno objavljena 1912. godine, a koja je prošle godine izašla u novoj redakciji Muamera Spahića i Fatime Zimić. Truhelka, Slavonac sa velikim zaslugama za osnivanje i razvoj savremene humanistike u Sarajevu, i sam je 1942. godine napisao živopisne memoare, koje je Vrijeme također reizdalo prije nekoliko godina. U tim (a i u drugim svojim spisima) zapisima Truhelka je sebe predstavio kao čovjeka kontroverzne ideološke orijentacije (sa izraženom sklonošću ka velikohrvatstvu), ali i očito veoma savjesnog i strastvenog znanstvenika koji je, zajedno s još ponekim austrougarskim činovnikom tog naraštaja, udario temelje moderne nauke u BiH. (Šta da se radi, takvi su uglavnom junaci naše kulture, grješnici, daleko od moralne besprijekornosti svetaca).

Ova knjiga nudi kompaktan prikaz života i političkog djelovanja Gazi Husrevbega, čovjeka koji je svojim arhitektonskim i obrazovnim poduhvatima dao „glavno obilježje“ Sarajevu, bez kojeg ovaj grad, kako zapaža Truhelka, ne bi imao „svoju individualnost“. Opisuje iscrpno Truhelka u ovoj knjizi i brojne bitke koje je u nemirnom 16. stoljeću vodio Gazi Husrevbeg, i pobjede i poraze, ali je za Truhelku njegov presudni historijski u njegovom izraženom kulturotvorstvu, u njegovim džamijama, hanovima, bazarima, u vakufima, bibliotekama i školama, što se vidi i po tome da u ovoj knjizi biografija čovjeka veoma često prelazi u atmosferski dobro dočarane opise zdanja, koje je podigao Gazi Husrevbeg, i ulica, koje su plele oko njih, zapravo se životopis stapa s biografijom grada, barem za onu epohu u kojoj je Sarajevo dobilo najveći dio svojega današnjeg „obilježja“. I danas, 109 godina kasnije, Truhelkina knjiga, napisana, mjereno i današnjim kriterijima, sa iznenađujućim književnim darom za jednog znanstvenog pisca, čita se sa užitkom. A iz dokumenata na kraju knjige progovara i sam protagonist ove biografije. Rezignirani današnjim vrijednosnim standardima naših bogataša, vlastodržaca i dužnosnika, nekako sa divljenjem, nevjericom i nelagodom čitamo ove riječi iz Gazi Husrevbegove vakufname, stare skoro 500 godina: „Svakog umnog i razboritog čovjeka će se doimati da je ovaj svijet prolazan i zavičaj dosade i nesreća. Nije svijet ni kuća ni stan, on je tek prolaz (…). Sretan je onaj čovjek koji na sebi priliku uzimlje te današnji dan na jučerašnji primijeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje za uvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje jest, odnosno ono koje će se trajno ponavljati.“ U ovim refleksijama o djelima i „milodarima“ koja ostaju i koja se „trajno ponavljaju“, kao i u portretu života Gazi Husrevbega koji je „ocrtao“ Truhelka, zatičemo, postiđeni, rekoh već, današnjim sunovratom, u gotovo čistom obliku ideju trajanja i svijest o kulturi koja se obnavlja.

RECENZIJE