Mula Mustafa Bašeskija živio je u 18. stoljeću u Sarajevu, gdje je i rođen, samo ne znamo pouzdano koje godine. Ipak, godine njegova života možemo odrediti iz njegovih riječi “puno mi je godina, prevalio sam sedamdesetu”, koje je zapisao 1217. godine po lunarnom islamskom kalendaru, što odgovara 1802–1803. godini. Godine 1795. napisao je da “pamti 60 godina”, pa i ova bilješka podržava pretpostavku da je rođen oko 1730. godine. Prema tome, imao je manje od trideset godina života kada je 1170. godine prema islamskom kalendaru (1756–1757) počeo pisati svoju knjigu, nama poznatu kao Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije, ustrajavši u tom poslu narednih pedesetak godina.

Ljetopis je i prigodan i pogodan naziv za njegovu knjigu koju on sam naziva kitab i medžmua. Kitab je riječ širokog semantičkog polja u koje ulazi i pisanje i ono što je napisano, i djelo i knjiga. Bašeskija je odmah uz ovu upotrijebio i riječ medžmua kojom je, donekle, omeđio značenje prethodne riječi, jer ovom se, među ostalim, naziva bilježnica različitih sadržaja. I u Bašeskijinoj medžmui ima zapisanih različitih sadržaja, pa ipak njezin najveći dio čine bilješke koje čitamo u Ljetopisu.

Te su bilješke raspoređene u dva dijela približno jednakog obima. U jednom je dijelu Bašeskija zapisivao različite događaje, okolnosti i pojave iz života, a u drugom dijelu imena umrlih prijatelja, poznanika i sugrađana. Dakle, jedan od ta dva dijela knjiga je o životu, o odnosu ljudi prema različitim oblicima života, o mnogočemu što je u Bašeskijino doba svakodnevnica donosila sa sobom. Drugi je dio knjiga o umrlima u kojoj su ljudi zabilježeni po svojim imenima, po profesijama, po fizičkim osobinama ili kakvim drugim specifičnostima koje pojedinac nosi za života i ostavlja za sobom svojim odlaskom. Datumi koji prate zapisivani tekst kazuju da je Bašeskija oba dijela medžmue ispisivao naporedo tokom skoro pedeset godina, od već spomenute 1756–1757. do 1803–1804. godine.

Pristupajući bilježenju u drugom dijelu svoje knjige Bašeskija kaže da ovom praksom namjerava spomenuti po imenu prijatelje i poznanike koji umru, a on ih mnogo ima u gradu Sarajevu, pri tome učiniti dovu za njihove duše i zahvaljivati Bogu na svome životu i stanju. Dakle, redovnim bilježenjem umrlih građana Bašeskija je sebe podsjećao da je život prolazan i da je smrt nepredvidiva: “Neka se Bog smiluje ovima koji su u prethodnoj godini umrli, a ja ću nastaviti sa zapisivanjem i u 1173. ako budem živ”, napisao je kada se navršila 1172. godina po Hidžri (1758–1759), a naredne 1174. (13. 8. 1760.) piše ovako: “Pristupam i ove godine upisivanju imena onih kojima dođe suđeni čas. Ko god vidi ta imena u ovoj knjizi neka poželi od Boga milost za duše umrlih, a ja, nezahvalnik i griješnik, neka se uvijek sjećam Boga, neka provjeravam svoju dušu i neka stalno imam na umu smrt i odlazak u vječnost.” Jasno je iz ovih riječi da je bilježenje umrlih tokom svih tih godina za Bašeskiju bio jedan oblik duhovne vježbe. Misao na smrt pouzdan je orijentir za duhovno stanje kojim vjernik oblikuje svoj život na ovome svijetu jer za vjernika, čovjek je došao na svijet od Stvoritelja i smrt je povratak Stvoritelju. Da Bašeskija zapisivanjem umrlih propituje ravnotežu u svome unutarnjem svijetu, među ostalim, pokazuje ujednačen ton njegovih bilješki od početka do kraja knjige, od njegove mladosti do starosti. On ne otkriva svoja osjećanja prema osobama o kojima piše, čak ni onda kada bilježi smrt svojih bližnjih, djece i majke. Možda se izrazom njegove osjećajnosti može smatrati već to što ih je upisao u svoju knjigu u koju inače nije upisivao djecu, što je i sam spomenuo u povodu brojnih smrti usljed haranja kuge 1197. (1782–1783). Nije upisivao ni žene, osim onih koje su imale određeno mjesto u javnom životu, kao što je “poznata hodža-kaduna”, kao što je “stara Ćurčićka kojoj je sa munare Begove džamije proučena sala” ili “luda Safa” i “beskućnica Hanka”. Bašeskija je u svojim bilješkama umrle osobe predstavljao onakvima kakvima ih je (pre)poznavala društvena zajednica u javnom prostoru. Te su osobe svojim djelovanjem imale nekakvu ulogu u toj sredini i sudjelovale su u njezinu oblikovanju. Tako je, naprimjer, “Mustafa, alemdar iz mahale Davud Čelebi, inače poznat kao Tufo, bio bravadžija; vješto je znao otvoriti bravu na dućanima u čaršiji, a da pri tome ne koristi ključ, pa ga je svijet pozivao da otvori bravu bez ključa; i puno je volio duhan”. “Tanasije, bio je dunđer, poznat kao vješt graditelj”, a “Jakov je bio trgovac kod kojega su se namirivali mule”. Bašeskija je bilježio i osobe koje nisu bile sposobne djelovati, kao što su prosjaci, beskućnici i lude, ali su svojim prisustvom u javnom prostoru, kao kušnja ljudima u ponašanju prema njima, neizostavan dio tog društva.

Dok na jednim listovima knjige bilježi umrle, na drugima Bašeskija piše o događajima iz života. Budući da je to pisanje trajalo više decenija, da su u bilješkama zastupljene različite teme i da je sve stalo na nešto više od stotinu stranica, pitamo se šta je Bašeskija birao da zapiše. Kada se ima na umu da je pisanjem knjige umrlih vježbao ravnotežu svoga duhovnog stanja, sigurno je da je i događaje iz života određivao prateći stanje svoje duše. Zapisivao je ono što je smatrao važnim u svojoj stvarnosti jer je po onome što mu je važno određivao svoje mjesto u toj stvarnosti. I sam je na jednom mjestu kazao da bi imao još šta reći, ali da vodi računa o tome da njegova knjiga ne bude suviše obimna (tavīl). Stoga je u Bašeskijinoj knjizi, za upoznavanje njegove ličnosti i spoznavanje njegova svijeta važno sve što je zapisao.

Bašeskija je aktivno sudjelovao u svojoj društvenoj zajednici. Kao imam i hatib u Buzadžinoj džamiji, i kao javni pisar s dućanom u čaršiji stalno je bio u središtu sarajevskog života, stalno je bio s ljudima. Dovoljno je imati na umu da je godinama pet puta tokom dana, od svitanja do večernjih sati, polazeći iz kuće ili iz dućana, prelazio u odlasku i povratku put do džamije u kojoj je bio imam. Gledao je i slušao šta se oko njega zbiva i propitivao sebe spram svoje stvarnosti. Pisao je knjigu koja ne govori o njegovu životu, već o životu koji on živi zajedno s drugima.

Na početku prvog dijela medžmue Bašeskija je naveo da poticaj za zapisivanje stvarnosti nalazi u mudroj izreci o tome da “zapisano ostaje, a pamćeno nestaje”. “Tako kažu”, veli Bašeskija i tim riječima signalizira da on usvaja iskustvo koje je njegova tradicija sažela u tu izreku i primjenjuje ga u svome životu. No, on ne piše samo za sebe, već on piše i za druge. Bašeskija piše da bi sačuvao u pamćenju, ne samo svome već i u pamćenju drugih koji budu čitali njegovu knjigu. To je jasno iz njegova obraćanja čitaocu riječima ma‘lūm ola (neka se zna), fe-fhem (pa shvati šta ovo znači), kıs ‘alā hāzā (usporedi i promisli) koje je mjestimično postavio u svome tekstu. Da ne misli samo na čitaoce svoga doba, već i na one u budućem vremenu, govori ovim riječima: “Kada ovu moju knjigu, ovu medžmuu, budu gledali u neka druga vremena koja dođu poslije mene…”

S vjerom da je život na ovome svijetu prolazan Bašeskija je zasigurno imao svijest o tome da će život u nekim drugim vremenima u mnogo čemu biti drukčiji s obzirom na njegovu vanjsku manifestaciju. Međutim, on zapisuje zato što vjeruje da vrijednosti moraju biti iste. Stoga njegove bilješke nisu samo kazivanje, već su ukazivanje. Evo kako:

“Čuo sam u svome dućanu od prodavača ćumura da je u selu Ustomorine pao crven snijeg. To su govorili još neki seljaci koji su preko Trebevića dolazili u čaršiju”, piše Bašeskija na jednom mjestu. No, on se ne zaustavlja na tome da samo zapiše ovu čudnu pojavu, već kaže: “Gledao sam mjesto na Trebeviću koje su pokazivali i vidio sam da snijeg tu nije bijel. Ne izgleda jasno crven, nego obojen.”

Na drugom mjestu, treći dan kasuma 1208. godine (11. 11. 1793) piše da je neki gusar godinama pljačkao lađe, dok ga konačno nije uspio zarobiti mletački Princip, koji je o tome obavijestio Osmansku državu. Najzad, gusara je trebalo isporučiti u Istanbul, a putovat će preko Bosne. Kada je doveden u Sarajevo, narod je išao da ga vidi, jer se prije njegova dolaska govorilo da on i nije čovjek, već div. Pokazalo se, prema Bašeskijinim riječima, da je “krupan, debeo, crnih brkova, crnih očiju, ali nije div, već čovjek kao i drugi ljudi”. Bašeskija, dakle, ne smatra dovoljnim zapisati određenu temu, nego dodaje šta on misli o njezinu sadržaju. Bašeskija piše ono u što vjeruje. Zato njegove bilješke odaju puninu života, one prenose autorovo iskustvo proživljenoga i izravno poznatoga. To Bašeskijinu knjigu čini neodoljivo uvjerljivom – nema mjesta pitanju jesu li se zabilježeni događaji zaista dogodili.

Bašeskija je svuda svoje komentare bilježio kao u navedenim primjerima: najprije zapiše okolnost, onako kako ju je vidio ili saznao, a potom ono što on ima (ako ima) o tome reći. Ovako postavljeni komentari kao da proizlaze iz njegova razgovora s onim što bilježi, jer “svako je pisanje jedna vrsta oponašanja razgovora” (Ong 2003: 123). Kroz taj razgovor Bašeskija je provjeravao svoje razumijevanje ljudi, pojava, događaja, svoje stavove i sudove.

“Ovo se”, piše Bašeskija, “desilo 1793. godine: umro je jedan bogati kršćanin. Uvečer kradljivci otvore grob i odnesu sve što su vrijedno našli. Narednoga dana umrloga ponovo zakopaju. Za to je trebalo imati muraselu (pismenu dozvolu) od mule. Za izdavanje dozvole mula je uzeo 30–40 groša.” Opisu tog događaja Bašeskija dodaje svoje riječi: “Na svijetu ima puno lopova.” Dok je ovdje svojim komentarom aludirao na mulinu gramzivost, kol-ćehaju oštro optužuje da provodi silu: “U jednoj su noći u mjesecu ševalu 1186. godine (decembar 1772–januar 1773) odvedeni u tvrđavu i pogubljeni dvojica starijih građana.” Bašeskija je zapisao cijelu okolnost u kojoj je bilo i potvore i netrpeljivosti među ljudima, ali povod da događaj bude zapisan jeste taj što predstavnici vlasti nisu predočili ferman koji sadrži smrtnu presudu optuženima. Bašeskija zaključuje: “Jasno je kao sunce da je taj događaj pokazivanje sile.”

Ovakvi komentari Bašeskijinim bilješkama daju karakter onoga što Foucault naziva protusjećanjem – a to je “prostor gdje subjektivitet pojedinca iskazuje otpor prema službenim verzijama historijskog kontinuiteta”. Bašeskija zasigurno zna da će buduća vremena imati pred sobom službenu historiju njegova vremena. To što on piše njegova je percepcija svijeta, a pojedinačne percepcije “obuhvaćene su u svijetu, ali se svijet u njima ne iscrpljuje” (Velčić). Zato nam je važno znati ko je on, da stvarno misli tako kako piše i da vjeruje u to što piše. Evo još jednoga među brojnim primjerima koji kazuje ko je Mula Mustafa Bašeskija: godine 1194 (8. I 1780–27. 12. 1781) Bašeskija piše da “jedna grupa mladih kadija, među kojima su taj i taj i taj, njih ukupno 17 osoba, održava sijela sohbet-halve. Na tim se sijelima postavi po sedam sofri i po 20–30 jela, poigra se, zasvira i zapjeva. I da skratim”, kaže Bašeskija, “potroši se po 40–50 groša. I sve to dva puta u sedmici. Zar to nije obijest!”

Zašto Bašeskija prati i piše ponašanje grupe ljudi kojoj on ne pripada? To postaje jasnije u nastavku bilješke: “Bog zna, izbit će kuga. A onda će ljudi govoriti – ovako smo radili, onako smo činili, a vidi sada.” Ove riječi ukazuju na poimanje svijeta u duhu misticizma: sve je na ovome svijetu stvoreno u savršenoj ravnoteži i svako pretjerivanje remeti ravnotežu. Odatle Bašeskijina briga da će možda – a samo Bog sve zna (Allahu a‘lem) – obijest poremetiti ravnotežu svjetova i to je onda muka za ljude. Kao čovjek koji gleda na svijet sa stanovišta utemeljenog na islamskom misticizmu Mula Mustafa Bašeskija brine i o svojoj unutrašnjoj ravnoteži i o ravnoteži u svome društvenom okruženju, jer “sufija treba nastojati da se čuvaju temeljne vrijednosti i potpornji te ravnoteže” (Hafizović).

Obijesnim je okarakterizirao i ovakvo ponašanje svojih sugrađana: “Jednom je jedan zimija (nemusliman) sa sela dotjerao tovar drva i prodao. A onda je trista ljudi (!) za njim psovalo i grdilo. Jedni su govorili nije bio pun tovar, drugi su govorili skupo je zacijenio.” A Bašeskija na to piše, obraćajući se čitaocu (i sebi, jer on i sebi govori): “Sada ti reci ko je ovdje kriv, ko je ovdje obijestan.” Bilješku je završio izrekom napisanom na arapskom jeziku: Kul el-hakka ve lev kāne murren. – Govori istinu makar gorka bila.

Tako Bašeskija ukazuje na pojave kojih u njegovom svijetu ima, a ne bi ih trebalo biti. Dok čitamo njegovo djelo, mi autora vidimo kao čovjeka kojemu je pri srcu moralna čistota i mi vjerujemo da se on sam ponaša onako kako piše da bi se drugi trebali ponašati. Ti vrijednosni sudovi njegovu knjigu čine vrijednom pamćenja. Zapisani događaji pripadaju samo svome vremenu, vrijednosni sudovi pripadaju i tom i svakome drugom vremenu. Preko njih Bašeskija svoju stvarnost predaje u pamćenje budućnosti. Njegovi su komentari, prema tome, oni “simbolički resursi” koje nam mogu pružiti događaji iz prošlosti da predstavimo naše sadašnje vrijednosti i oblikujemo naše sadašnje djelovanje (prema S. Knapp). Eto tako Mula Mustafa Bašeskija omogućava budućnosti da kroz njegovu knjigu uspostavi vezu sa svojom prošlošću i snaži kulturno pamćenje. A “kulturno pamćenje u najvećoj mjeri poklapa se s onim što unutar jedne grupe cirkulira kao smisao” (Assmann).

Bašeskija je, u granicama svojih ljudskih mogućnosti, dosljedan svojoj namjeri da događaje svoga vremena preda u pamćenje budućem vremenu. To jasno pokazuje i njegovo mjestimično obraćanje čitaocu. Od već spomenutih izraza obraćanja, ovaj koji glasi ma‘lūm ola (neka se zna) doživljava se kao predavanje znanja, dok izrazi fe-fhem (pa shvati šta ovo znači), kıs ‘alā hāzā (usporedi i promisli) čitaoca pozivaju na djelovanje – i njegovu knjigu čine djelatnom. Kako god su ovo poticaji čitaocu da promisli i razumije to što je i zašto je Bašeskija zabilježio, istovremeno su jedna vrsta upute i podsjećanja da se prati vlastita stvarnost i gradi aktivan odnos prema njoj. Bašeskija afirmira općekorisnu uključenost u život.

Već smo kazali da i u opisima umrlih građana važan dio čini njihova prisutnost u društvenom životu, najprije po njihovim profesijama, a potom i po sposobnostima, sklonostima i navikama. Zahvaljujući toj komponenti u opisima ljudi, i Bašeskijina knjiga o umrlima, jednako kao knjiga o živima, ima karakter kulturnog pamćenja. Bašeskija, naprimjer, izvještava da je 2. 7. 1781. godine s porodicom otišao na selo, u Zgošću, da se vratio 1. 3. 1782. godine, i da za to vrijeme nije pisao svoju knjigu jer nije bio prisutan u gradskom životu. Naveo je u toj bilješci da je na selo otišao radi teferiča. Ondje je ostao, kako vidimo po navedenim datumima, osam mjeseci radeći kao hodža. Očito je tako uzdržavao porodicu. Svrha ovoga Bašeskijina odlaska na selo jeste privremena promjena sredine i novo iskustvo za cijelu porodicu. Kada u nekrologiju čitamo kako je trgovac stokom Sočo često boravio na svome imanju u okolici Sarajeva i samo povremeno dolazio u grad, kako je Bašeskijin prijatelj Šećo radi zdravlja otišao da s porodicom jedno vrijeme živi na selu, postaje nam jasno da se u Bašeskijino vrijeme živio običaj privremene promjene sredine. Bašeskija je, naprimjer, bilježio ko je iz Sarajeva odlazio na hadž, a iz podataka u nekrologiju saznajemo kojim se putevima putovalo, da je bilo imućnih ljudi koji su na taj put sa sobom vodili slugu, da je bilo ljudi koji su cijeloga života skromno živjeli, ali su obavili hadž. U knjizi o životu bilježio je kada su i kako udružene zanatlije organizirali izlete, a saznajemo i kako su se građani na izletima zabavljali te kakvim su zabavljačkim vještinama pojedinci vladali. Žene, rekli smo, nije upisivao u nekrologij, pa ipak na tim stranicama svoje medžmue Mula Mustafa Bašeskija žene spominje kao sudionice života. Jednu vidimo kao strpljivu suprugu koja je godinama njegovala bolesnoga muža, drugu kao obnevidjelu ženu koju je godinam muž pazio, treću kako je preko bedela (zamjenika) obavila vjersku dužnost hadža, četvrtu kako po čaršiji traži ostarjeloga muža koji izađe iz kuće i ne umije se vratiti. Tako o ženama saznajemo još više nego što možemo naći u knjizi događaja, gdje se spominju kada prosvjeduju zbog teških uvjeta života, kada se obraćaju sudu radi svojih prava, kada skupa s muškim svijetom ispraćaju vojnike u rat…

S ovim i svim drugim sadržajima Bašeskijin Ljetopis djelo je koje otvara vrata u kulturnu prošlost. Ono je po mnogim karakteristikama regionalno – po tome što većina zapisanoga pripada jednom prostoru, po tome što je velika većina ovdje spomenutih osoba lokalno stanovništvo, pa i po jeziku kojim Bašeskija piše. To je turski jezik koji u osmanskoj kulturi, uz arapski i perzijski, čini elsine-i selase, dakle tri jezika pisanog izraza. Bašeskijin turski, međutim, odstupa od prevladavajuće unutarnje norme osmansko-turskog jezika 18. stoljeća. Ovdje je dovoljno reći da je odstupanje vidljivo već po nekim grafičkim obilježjima karakterističnim za tekstove pisane na maternjem jeziku arapskim pismom. U ovoj knjizi sve ono što je regionalno ostaje to što jeste, ali knjiga time ništa ne gubi na svome društvenom značaju. Naprotiv, dok prima svoje tkivo sačinjeno od Bašekijinih riječi o onome što se odvija tu, pred njegovim očima ili o onome što iz daljega dopire do njega i sugrađana, ova knjiga teži da spasi vrijednosti na kojima stoji nadregionalno. Uloga koju joj njezin autor daje jeste ta da čovjeka podsjeća na ljudskost i da ga vraća ljudskosti.

RECENZIJE